Srijeda, 22 rujnaStranica o Hrvatski
Shadow

AUTOR KNJIGE O NARKOTICIMA U TREĆEM REICHU ‘Hitlerov liječnik je bilježio koje mu je sve lijekove dao, a opisivao je i svaku njegovu veliku nuždu’

Adolf Hitler jedan je od zacijelo najistraženijih likova u dosadašnjoj povijesti svijeta, napisani su o njemu silni tomovi knjiga, članaka i istraživanja pa nema baš mnogo toga što se o tom monstrumu ne zna. Međutim, premda smo i dosad bili upoznati s njegovim pretjeranim oslanjanjem na razna stimulativna sredstva, tek s jednom relativno nedavno objavljenom knjigom postalo je jasnije koliko je točno Hitler bio ovisan o brojnim pripravcima, steroidima i opijatima te koliko je ta zloporaba imala učinka na njegovo ne samo fizičko stanje, nego i misaone procese. Knjiga o kojoj je riječ zove se “Potpuna ekstaza: Narkotici u Trećem Reichu” i nakon objavljivanja 2015. ušla je na listu bestselera New York Timesa. U Hrvatskoj je u izdanju kuće OceanMore i u prijevodu Borisa Perića izašla ove godine, a njezin autor Norman Ohler će 14. listopada otvoriti novu sezonu Filozofskog teatra Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U povodu toga gostovanja, ali i hrvatskog izdanja “Potpune ekstaze”, Magazin je razgovarao s Ohlerom.

Koliko je dugo trajalo istraživanje za ovu knjigu?

– Oko pet godina, počeo sam 2010. godine kada mi je prijatelj spomenuo da su nacisti uzimali gomile droga. On je DJ i dobio je tu informaciju od svojeg prijatelja koji je u jednom starom stanu u Berlinu pronašao tablete Pervitina iz 40-ih (tablete amfetamina koje je legalno proizvodila njemačka farmaceutska kuća Temmler i koje su masovno koristili njemački vojnici, op. a.). Uzeo ih je i još su bile prilično učinkovite i jake.

Nakon 70 godina?

– Tako mi je rekao prijatelj. Njemačka kvaliteta, izgleda.

Koje ste sve arhive posjetili, što vas je najviše iznenadilo u istrazi?

– Njemački arhivi su, naravno, najvažniji, posebno vojni arhiv u Freiburgu, Savezni arhiv ima osobne zapise Thea Morella, Hitlerova osobnog liječnika, ali neke njegove zapise ima i u Nacionalnom arhivu u Washingtonu… Ruski arhivi nisu mi trebali jer su većinu stvari koje su mene za ovu knjigu zanimale uzeli Amerikanci. Ono što mi je bilo najveće iznenađenje, zapravo što mi je bilo bizarno za vidjeti, jest da sam iz osobnih zapisa Thea Morella shvatio da Hitler – za kojeg je njemačka javnost smatrala da je apstinent, da ne uzima nikakve droge, što je bilo dio propagande – ipak bio i te kako ovisan, što se do moje knjige praktički nije znalo.

Napisali ste da je Morell vodio vrlo detaljne zapise o Hitlerovu zdravlju, doslovno i o svakom pojedinom pražnjenju crijeva tijekom dana.

– Da, on nije bilježio samo koje mu je sve lijekove i droge davao, nego je uredno bilježio i svaki put kad bi se Hitler posrao, uključujući boju i teksturu izmeta, vrstu vonja. Ni to nisam znao prije. Njegov se izmet slao na analizu u laboratorije, posebno kasnije kada se stalno žalio na grčeve u trbuhu i imao je veliki problem s konstantnim puštanjem plinova. Taj je dio istraživanja, iskreno, bio ogavan i mnogo toga sam izostavio iz knjige jer naprosto nije bilo u fokusu mojeg istraživanja. Ali kroz Morella se vrlo dobro može rekonstruirati što se događalo u Hitlerovu stožeru.

Razgovarali ste i s nekim svjedocima vremena koji su još živi?

– Pričao sam s medicinskim časnikom koji je bio prisutan u Staljingradu i on mi je pričao o Pervitinu i kako ga je davao svojim vojnicima, kako je to bilo vrlo uobičajeno. Uključio sam i pojedina svjedočanstva koja je ranije radio jedan njemački povjesničar s vojnicima koji su pred kraj rata morali ići u mini podmornice pa su uzimali nove droge koje je razvila njemačka mornarica.

Kakav je bio stav vojnika prema tim preparatima u to doba?

– Pa Pervitin, odnosno metamfetamin, nije bio smatran opasnom drogom. Moj sugovornik iz Staljingrada rekao mi je da je bio svjestan učinka Pervitina – budniji si, stimuliran, bolji si borac dok učinak traje, nisi gladan.

Zašto je upravo Njemačka bila zemlja u kojoj su stvorene sve te droge – amfetamin, Heroin?

– Njemačka je bila najveće i najbrojnije europsko društvo, ali i najmodernije, ujedno s najsnažnijom farmaceutskom industrijom. Istodobno, nije imala kolonije kao sve ostale velike sile. Britanci su stoga vrlo lako mogli uvoziti stimulans kao što je čaj, na raspolaganju im je bio i opijum. Nijemci nisu imali tu mogućnost pa su morali izumiti vlastite stimulanse i vlastite sintetičke opijate. Kemičari su pritom bili vrlo nadareni i farmaceutske su tvrtke razvile brojne proizvode.

Koliko je dugo trebalo tim tvrtkama da spoznaju kako ti proizvodi nisu nimalo bezazleni i da mogu imati ozbiljne nuspojave i posljedice? I jesu li išta poduzele kada su napokon to shvatili?

– Heroin, koji je razvijen u kompaniji Bayer, sintetiziran je u razmaku od 10-ak dana od Aspirina koji je razvijen u istoj toj tvrtki i oboje je bilo proizvod istog kemičara. Dakle, u to doba nije bilo znanja o ovisnosti koju lijekovi stvaraju, heroin je naprosto bio učinkovit i nitko nije mislio da će se razviti u problem. Trebalo je proći određeno vrijeme da društvo spozna sve mogućnost za ovisnost i toleranciju. Tako da je Bayer još u 20-im i 30-im godinama još prodavao Heroin.

Pa do tada su zacijelo morali znati da Heroin nije baš tako nevin?

– A naravno, ali od toga su zarađivali silan novac. Pogledajte današnju opijatsku krizu u Americi, stvar je praktički identična. Tvrtka Perdue, koja proizvodi Oxycodone, naravno da zna da je to štetan proizvod, ali zaradili su od njega silne milijarde dolara i to je naprosto priroda kapitalističkog sistema. Kompanije nemaju savjest, samo žele zaraditi novac, i zato je po meni kapitalizam zao.

Koja je vrsta primjene Heroina, kokaina ili amfetamina iskočila kao najneobičnija tijekom vašeg istraživanja?

– Heroin se, primjerice, koristio za uspavljivanje djece. Daš djeci malo, žličicu Heroina, i spavat će i te kako dobro. Bio je reklamiran kao sirup za kašalj, koristio se i kod prehlade. Naravno, trebamo uzeti u obzir da ne možemo uspoređivati Heroin koji je proizvodio Bayer s heroinom koji se može nabaviti na nekom uličnom uglu. Farmaceutski proizvod ipak je bio manje opasan.

Mnoge od tih kompanija postoje i danas, vrlo su uspješne, kako se nose s ovim nasljeđem?

– Recimo, za stvaranje knjige razgovarao sam s ljudima iz kompanije Temmler koja je proizvodila Pervitin i na početku su mi poslali mnogo materijala, fotografija i informacija, ali sam odjednom dobio poziv PR osobe s viješću da više ne mogu komunicirati sa mnom, da imaju nove naredbe s vrha i da se više ništa o metamfetaminu ne smije širiti u javnost. Mislim da je Bayer mnogo otvoreniji prema činjenici da su proizvodili Heroin.

U knjizi vrlo detaljno opisujete način na koji je amfetamin ušao u njemačku vojsku.

– Čovjek po imenu Otto Ranke doznao je za metamfetamin 1938. godine jer je bio popularan u društvu. Pročitao je istraživanja i vidio da trebaš manje sna i manje se bojiš uz metamfetamin pa je proveo testove na mladim liječnicima. Pokazalo se da su oni koji su uzimali metamfetamin imali bolje performanse pa je Ranke vojsci predložio da uvedu Pervitin u kampanju napada na Poljsku, a kasnije i u ostale kampanje poput Francuske, Rusije, pa i tadašnje Jugoslavije. Naravno, Wehrmachtovi vojnici u rat su išli na Pervitinu.

Prije Vaše knjige razmjeri Hitlerove narkomanije nisu bili dobro poznati i čak pišete da su mnogi povjesničari stvar potpuno izokrenuli. Naime, vi smatrate da nije Hitler uzimao sve veće količine droga kako bi se borio protiv svojeg fizičkog i mentalnog propadanja, nego da je Hitler fizički i mentalno propadao velikim dijelom i zbog toga što je uzimao sve više droga.

– Prije se znalo da je Morell Hitleru davao neke injekcije, ali nije bilo temeljitog istraživanja, bilo je to više anegdotalno. Moje istraživanje opisalo je različite stadije Hitlerova uzimanja droga i različite učinke kroz te stadije. U početku su to bili uglavnom vitamini, koji su manje-više bezopasni. Između 1941. i 1943. najviše su se koristili steroidi i životinjski hormoni, koji nisu baš tako bezopasni i započeli su proces snažnog Hitlerova propadanja. Potom je od 1943. krenulo s opijatima te s kokainom, što ga je pretvorilo u ovisnika i zamutilo mu pogled na rat, ta umjetno stvorena euforija dovodila je do vrlo pogrešnih odluka za naciste. Hitler je precjenjivao vlastite kapacitete i kasnije je u ratu napravio nekoliko velikih strateških promašaja. Jasno, ne možemo tvrditi da su droge jedini razlog za pogreške u Hitlerovim odlukama. Njegov proces odlučivanja najviše je bio temeljen na ideologiji, na rasizmu i mržnji prema Židovima, Slavenima i drugima. Ali droge su potencirale tu njegovu tendenciju mentalnog povlačenja u sluđeni, paranoidni svijet pun mržnje. Na neki način uzima droge kako nikada ne bi bio otvoreno ljudsko biće kojem bi, recimo, neki general mogao proturječiti. S njim se naprosto nije moglo razgovarati.

Ljudi koji su bili, neću reći bliski Hitleru, nego su provodili puno vremena s njim, jesu li oni shvaćali što se događa i koliko je njegov misaoni proces iskrivljen?

– Godine 1944., kada mu je zdravlje posebno propadalo, Himmler i Bormann bili su vrlo sumnjičavi prema Morellu i tražili su od njega da im otkrije koje je točno lijekove davao Hitleru. Morell je odbio, što je zapravo bilo prilično hrabro od njega, jer su ova dvojica bili strašno opasni ljudi. Hitler ga je branio. Rekao je da u Njemačkoj postoji zakon o povjerljivosti između pacijenta i liječnika i da se taj zakon odnosi čak i na njega. Uvijek je bio zaštitnički nastrojen prema Morellu.

Kako bi povijest trebala ocijeniti Theodorea Morella? Ponekad djeluje gotovo kao komična figura, što naravno nije bio, a imao je zapravo vrlo utjecajnu ulogu.

– Prije svega, povijest ga je dosad uvelike izbjegavala, što je po meni greška. On nije jedan od ovih kriminalaca koji su bili dio režima i bili masovni ubojice. On nikad nije bio dio tog genocidnog rata, imao je tvornicu u okupiranoj Čehoslovačkoj gdje su radili prisilni radnici, što je također zločin, jasno, ali nije bio čudovište kao ovi ostali. Više je bio oportunist, nekako čudan lik kojeg nitko osim Hitlera nije volio. Bio je debeo i ružan, svima se gadio, nitko ga nije prihvaćao – nisu ga prihvaćali drugi liječnici oko Hitlera, nije ga prihvaćala vojska. Želio je biti dio tog Hitlerova vojnog okruženja, ali mu nisu dopuštali pa je sam osmislio i dao skrojiti svoju uniformu. Časnici su mu se smijali, ali činjenica je da je imao moćnu poziciju, bio je možda i najbliži Hitleru od svih.

Kakav čovjek mora biti liječnik da bi svojem pacijentu ubrizgavao i po 80 različitih supstanci svaki dan, kao što spominjete u knjizi da je Morell radio za Hitlera?

– Svakako nije bio normalan doktor. Počeo je kao celebrity liječnik u Berlinu, bogati ljudi bi išli k njemu po vitamine i hormone, stvari od kojih bi se bolje osjećali. Kod Morella bi se išlo na popravljanje raspoloženja, ne zbog ozbiljnih bolesti. Na neki način bio je avangarda, “Dr. Feelgood”, ali imao je velike nedostatke kao liječnik. Na primjer, nikada nije uzeo u obzir da bi različiti lijekovi mogli imati loše djelovanje u kombinaciji s drugim lijekovima. Dodatno, jako se bojao Hitlera i njegove pozicije i kada god bi Hitler naredio da mu Morell da neki lijek, on bi to učinio.

U knjizi pišete o tome da su pojedinci iz Hitlerove okoline također znali uzimati droge, posebno kada bi išli razgovarati s Hitlerom. Koliko je ta pojava bila raširena?

– Ovisi, recimo, Himmler nikada nije uzimao droge ili čudne preparate, bio je vrlo strogi vegetarijanac koji nije nikada gulio ljusku s krumpira jer je smatrao da su u ljusci najvažniji nutrijenti. Ali bilo je drugih likova – Goebbels je uzimao mnogo morfija, Göring je uzimao mnogo morfija. Ali generalno, pritisak u tom najvišem ešalonu bio je ogroman, stres je bio strašan i dovodio je do konzumiranja mnogo alkohola i droge. A k tome su sve to bili njemački proizvodi i Morell je uvijek bio pri ruci. Japanski ambasador u Berlinu, Göringova žena, Albert Speer – svi su oni pred kraj rata bili Morellovi pacijenti.

Koliko je Morellu pred kraj postalo teško nabavljati robu za Hitlera?

– Mnogo teže, naravno. Njemačke tvornice uništavane su u savezničkom bombardiranju. U prosincu 1944. pogon tvrtke Merck u Darmstadtu potpuno je uništen, a tu se proizvodio Eukodal, Hitlerov omiljeni lijek (sličan današnjem Oxycodoneu, op.a.). Vjerojatno zbog toga Hitler uopće ne dobiva Eukodal tijekom 1945., što je postao veliki problem i za Morella i za Hitlera, jer je bio ovisan o tome. Posljedica je bila da je Hitler u travnju 1945. otpustio Morella i izbacio ga iz bunkera jer više nije mogao isporučivati robu.

Je li moguće da će doći do povećanja cijene gradnje mosta i cijelog projekta?

– Zasad je sve na razini procijenjenih vrijednosti.

Izvor vijesti: Jutarnji List

Slični postovi: