Nedjelja, 28 studenogaStranica o Hrvatski
Shadow

DESET GODINA SANDORFA Ivan Sršen i Darko Milošić za prava se bore godinama, knjige pripremaju godinama. I maštaju o neprevedivu Joyceu

Darko Milošić, glavni urednik Sandorfa, nevelike izdavačke kuće prepoznatljivih knjiga, atmosferu pod njihovim mansardnim krovom na Trešnjevci sažima ovako: “Rad kod nas je više stil života, manje klasično zaposlenje. Kad dođem u ured, ja sam u mentalno drugom ozračju, kao da sam izvan ove sredine.” Upravo radi na knjizi “Three Pillars of Zen”, klasičnoj studiji zena, originalno izdanoj 1965. godine. No, Milošićev komentar o radu u Sandorfu ne odnosi se samo na zen i aktualni projekt, time je opisao specifičan odnos prema knjigama općenito, prema poslu s knjigama te ljudima koji ga okružuju.

Ove je godine Milošić odabrao i uredio, među ostalim naslovima, “Ludilo u civilizaciji” te “Povijest Habsburškog Carstva”. Obje su knjige odlično prošle, dobile veliku pozornost. Više od dvadeset je godina srednjoškolcima u Zaboku predavao hrvatski jezik, dugo je pisao popularni blog Gospon profesor, koji ga je na koncu spojio s Ivanom Sršenom, vlasnikom i osnivačem Sandorfa. Prvo je Sršen Milošiću objavio knjigu, “55 lakih komada”, potom ga upitao bi li pristao urediti “Kralja Isusa” Roberta Gravesa. “Kad sam 2013. prešao u izdavaštvo, stalno su mi govorili: ‘Izdavaštvo je mrtvo.’ To je naš mentalitet, cijeli život slušam da se tu ništa ne može.”

Defetizam što ga Milošić spominje bio je pet godina ranije apostrofiran do maksimalnih granica, baš u doba kad je Sandorf osnovan. Jer, Ivan Sršen, tad u kasnim dvadesetima, sa samo par godina iskustva rada u nakladništvu, točno u doba kad kreće financijska kriza krenuo je sa Sandorfom. Teško da je u ta vremena itko u Zagrebu vjerovao da je moguće osnovati izdavačku kuću s tako širokim humanističkim programom što ga pokriva Sandorf. Prva knjiga što ju je Sandorf objavio bila je osam stotina stranica dugačka povijesna sinteza, u nas izdana gotovo istovremeno s britanskim izdanjem, “Povijest suvremene Kine” Jonathana Fen­byja, potom je objavljena “Intelektualna biografija” Hanne Arendt, treći naslov bio je “Komo” Srđana Valjarevića. “S tri takve knjige, koga god da sam tih godina upitao za neki savjet iz izdavačke branše, većinom bi mi odgovorio pitanjem zašto to uopće radim. Shvatio sam da kod mnogih doista ne postoji vjera u ovaj posao. Znao sam da se ne možeš nametnuti svojim radom niti sa stotom knjigom ako prvih 99 nisi dobro napravio. Nametnuti u smislu da te netko zamijeti, da knjižničar, kad dobije tvoju knjigu u ruke, kaže: ‘Aha, ovo je Sandorf, to ćemo istaknuti’”, govori Sršen.

Opisuje kratko kako je izgledao njegov život tih godina: “Sin je, kad sam osnovao Sandorf, imao godinu dana. Prvu godinu i pol Sandorfa supruga je radila svaki dan poslijepodne, ja ujutro. Viđali smo se samo nedjeljama, a tad bismo uglavnom spavali. Dizao bih se u šest i s posla se vraćao već u 13.30, jer tad je ona odlazila na posao, a vraćala se u 22 sata. U tih šest-sedam sati koje sam proveo na poslu nisam mogao napraviti puno, to je bilo frustrirajuće. No kad to danas pogledam, dobro je da sam tih prvih godinu i pol dana Sandorfa mogao poslijepodneva provesti kod kuće s djetetom, jer sad to ne bih mogao. Tad sam imao dva projekta na kojima sam radio i tri u planu, a danas imamo po 20 projekata na kojima radimo i 30 u planu. U to sam doba tek polako kretao s poslom, bilo je to kao kad ulaziš u hladnu vodu, znaš da će biti sve hladnije i hladnije, ali da ćeš s vremenom proplivati. Sandorf je donosio samo gubitke, tako je bilo prve četiri godine, pete smo došli na nulu i tad sam se usudio proširiti tim i pozvao Darka Milošića da mi se pridruži.”

U to je doba Sandorf imao već sedamdesetak naslova iza sebe, prepoznatljivu uredničku politiku. Uskoro im se pridružio i Ivan Vidak, danas urednik biblioteke Avantura. Četvrta ili peta knjiga koju je Sršen objavio bila je Márquezova biografija na kojoj je Gerald Martin radio više od dvadeset godina, istom upornošću s kojom sad već godinama radi na Vargas Llosinoj.

“Bila je 2009., izgledalo je kao da još ima nešto novca, u medijima je još bilo mjesta za kulturu, zapravo su to bili zadnji trzaji naše izdavačke scene, prije udara krize. Dao sam sve od sebe da knjiga izađe gotovo paralelno sa svim ostalim prijevodnim izdanjima, jer je u cijelom svijetu izlazila paralelno, Martin je te godine bio na velikoj južnoameričkoj turneji. Pisao sam Bloomsburyju, izdavaču, oni su me spojili s autorom. Rekao je da mu je ta južnoamerička turneja, nakon što je na knjizi radio 20 godina, ključna, ali i spremno mi obećao da će poslije Latinske Amerike doći u Hrvatsku, jer želi podržati male izdavače i male zemlje”, priča.

Makar dolazi na poziv izdavača koji ima manje izdanih naslova negoli je na ruci prstiju, Martin se ponašao kao da je došao u neku od velikih svjetskih prijestolnica, na bitno tržište, kao da ga je ugostila globalno poznata izdavačka kuća. “Doputovao je, odradio predstavljanje knjige vrhunski profesionalno, dao četiri intervjua, zainteresiran za svako pitanje, koncentriran. Upitao sam ga nakon toga je li mu to iscrpljujuće, je li u redu da smo tako organizirali, a on odvrati da stiže iz Barcelone gdje je u jednom danu imao 17 intervjua i još upita može li još što napraviti. To me se jako dojmilo. Tad sam se odlučio prema poslu postaviti tako da, bez obzira imao 17 zadataka ili jedan, moram svaki napraviti kao da je prvi, kao da sam potpuno svjež. I tad sam si rekao da ne smijem odustati, makar je konkretno trošak produkcije te knjige isplaćen tek nakon dvije godine, jer i to je knjiga od više od 800 stranica. Ali, svaki dodir s autorom koji pokaže poštovanje, zahvalnost i vjeru u tebe, razumijevanje da i ti na neki način pridonosiš, da si dio šireg projekta, to je stvarno veliki poticaj. Čini da čak i kad je baš teško i ne pomisliš odustati.”

Izdavači na koje se Sršen u razgovoru često referira redom su kuće koje su nastale u neobičnim, turbulentnim vremenima, ljudi koji su knjigu smatrali pozivom, a ne tržišnim proizvodom. Spominje Andréa Malrauxa, nekadašnjeg francuskog ministra kulture, člana Pokreta otpora i – jednog od prvih autora izdavačke kuće Minuit, “koja je nastala od ljudi koji su bili u Pokretu otpora, koji su izdavali knjige, pripremali letke i brošure pod nacistima”. “Surađivali smo s njima, i danas se u njihovu izboru autora, stavu, načinu komuniciranja vidi da su im knjige najvažnije, da iza njih stoje i da se za njih brinu. I ta energija traje već 70 godina i više. Još jedna kuća s kojom surađujemo je, primjerice, Akashic Books iz Brooklyna, jedan od osnivača je Johnny Temple, utemeljitelj benda Girls Against Boys. To su ljudi koji su sami producirali svoje albume, a 1990-ih je Temple uložio novac u Akashic Books sa stavom da ne prate mainstream trendove, da ne eksploatiraju ljude, da pronalaze nove autore. Oni su, primjerice, prvi objavili Marlona Jamesa, koji je kasnije dobio Bookera.”

Sršen i Milošić, jasno je odmah, imaju sličnu poslovnu filozofiju vezanu uz knjige, općenito odnos prema knjigama. Obojica su formirani uz knjige, makar jedan dolazi iz građanske intelektualne obitelji, drugi je rastao uz roditelje koji nisu završili ni osnovnu školu.

O formativnim godinama i knjigama Milošić kaže: “Knjige sam gutao, čitao sam manje-više sve što bi mi došlo pod ruku, čisto eskapistički, u pokušaju da se nekako zaštitim od onih aspekata života koji su mi se činili prijetećima, koji su me plašili. No usput sam saznao da je u redu biti drugačiji, da biti autsajder ne znači nužno da nisi u pravu, da to što misliš drugačije od većine ne znači da s tobom nešto nije u redu… Čitajući, zarana sam razvio toleranciju za drugačije načine mišljenja i življenja. Razvio sam i svijest o tome da iza horizonta postoji nešto novo i da stvarnost nije samo ono što ti je neposredno pred nosom ili što ti netko drugi servira kao stvarnost. Danas ne čitam da bih se od nečega štitio, ali i dalje nastojim širiti horizonte.”

Jednom godišnje Sršen, Milošić i Vidak podijele područje, sjednu u auto i krenu u obilazak najvećih knjižnica po Hrvatskoj. Na to im ode desetak dana. U neposrednom kontaktu s ljudima koji rade s čitateljima, a i naručuju knjige, predstave im Sandorfov izdavački program u protekloj godini. “To je neka vrsta putujućeg teatra, performansa, mi koji stvaramo knjige dolazimo kod ljudi koji su najzainteresiraniji, opisujemo im o čemu se u tim knjigama radi, ali na taj način, zapravo, i sebi objašnjavamo zašto to radimo. Tako dosta i uštedimo, jer direktno prodajemo knjige, izbjegnemo posrednika, a čujemo knjižničare, ispričaju nam reakcije čitatelja na naša izdanja.”

“Došli smo u Vrgorac koncem svibnja, grad u krizi, ljudi se iseljavaju u Njemačku, oni koji pak rade su na minimalcu, od prošle vlasti su ostali golemi dugovi, pa se i na knjižnici jako štedi, isključili su im i grijanje, ali čovjek koji knjižnicu vodi jako je dobro informiran o novim naslovima i književnoj produkciji. Vidi se da se silno trudi predstaviti čitateljima koliko i što može, kupio je neku skromnu količinu knjiga, potom zatražio i Darkovu knjigu zato što se zainteresirao za Darkove eseje”, opisuje Sršen susret koji ih se obojice dojmio.

“Kad tako putuješ, vidiš da i u dalekim dijelovima zemlje postoji tvoja publika kojoj je stalo, da su to ljudi koji rade u težim uvjetima nego što ti radiš. To je važno. Izaziva poštovanje. Općenito, ne može se ovaj posao raditi ako nemaš neki doista specifičan odnos prema knjizi. Meni su knjige u jednom periodu života, gotovo bih kazao, spasile život i ne sramim se tog svog možda naivnog idealizma, jer znam da će tamo negdje netko u nekom dijelu Hrvatske pročitati neku knjigu koju ćemo mi objaviti i da će mu to u nekom smislu promijeniti život. Za takvo što se onda sigurno vrijedi truditi i nastaviti ovo raditi. Ne doživljavam knjigu kao puki komercijalni proizvod. Raditi s knjigama znači imati neku vrstu dubinske motivacije.”

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

 

Sršen već godinama najavljuje izlazak autobiografije Franka Zappe, “The Real Frank Zappa Book”. Knjigu je preveo prije pet-šest godina. “No ilustrirana je s nekoliko stotina sitnih crteža, na svakoj stranici ih je po četiri-pet, i to je dosta komplicirano napraviti, sve te materijale obraditi je veliki tehnički posao. Ali, prava za knjigu su osigurana, vlasnik prava je Zappin sin Ahmed Zappa.”

Prije nego što je osnovao Sandorf, radio je za dva izdavača glazbenih biografija, tu je knjigu pročitao odavno, još 1990-ih, netom što je objavljena, i otad je želi objaviti na hrvatskom. “Prvo sam deset godina pokušavao doći do prava za tu knjigu. Frank Zappa većinu je od svojih 70-ak albuma objavio kao samizdat, studio je imao u vlastitoj kući, on i supruga sami su i prodavali. Zappa je inicirao i ohrabrio kompletnu ‘do it yourself generaciju’ iz 1980-ih, rekao ‘ne’ velikim izdavačkim kućama i njihovim ucjenama i nastavio sam. Nikome nije davao prava na svoju glazbu, radio je po principu: ako hoćeš kupiti, naruči direktno od mene, ja ću ti zapakirati i poslati poštom u bilo koji kraj svijeta. Tako je bilo i s tom knjigom, nikome nije dao prava na nju, objavljeno je njemačko, talijansko, litvansko i španjolsko izdanje, ali na crno.”

Put do toga da Sandorf dobije prava na Zappinu knjigu priča je o upornosti, ali i sreći, dobro posloženoj koincidenciji. “Prvo su me nekoliko godina šetali od jednog do drugog odvjetnika. Zappa je umro 1993. Dugo nisam mogao doći do njegove žene koja je naslijedila sva prava i koja se u vezi s time ponašala isto kao i on, nije nikome davala prava na knjigu. Nakon tri-četiri godine prvi put sam uspio razgovarati s njezinom tajnicom. Otad sam zvao svakih pola godine, pitao je li proslijedila moj upit Gail Zappa. Nikad nije bilo odgovora. Uvijek nešto neodređeno. Šest-sedam godina od mojeg prvog upita odvjetnicima u vezi s tom knjigom, jednom kad sam ponovo nazvao tajnicu i ona ponovo odgovorila da Gail još nije odlučila, upitao sam: ‘Dobro, ima li bilo što drugo što bih ja još mogao poslati vama osim tog maila?’ Prvo je šutjela pa odvratila: ‘Pošaljite svoj CV.’”

CV je doista u tom kontekstu smiješno slati, ali, hajde, poslao je. “I opet pola godine ništa. A onda, nazovem i tajnica mi ovaj put kaže: ‘Pričekajte trenutak.’ I za nekoliko sekundi javi se Gail Zappa: ‘Hej, Ivane, kako si?’ Ja shvatim da je pročitala moj CV i vidjela da sam preveo nekoliko knjiga Roberta Gravesa, a njoj je Graves najdraži pisac”, priča Sršen.

Milošić na to dodaje: “To je ta upornost. Objavili smo Godardovu ‘Biografiju’, cijeli proces je trajao pet godina, dobivali smo prava pa gubili, tako je bilo i s potporama. Ali, nema odustajanja.” Sršen nastavlja: “Moraš imati tu jednu nadvremensku perspektivu kad se baviš knjigama, jer ti je jasno da su velika književna djela nastajala godinama, neka desetljećima i da ne možeš s danas na sutra mijenjati mišljenje, odustati na prvoj prepreci i reći da ipak nećeš.”

Na kojoj su knjizi imali velike gubitke? “Niti jednoj, jer svagdje smo išli vrlo oprezno, sa skrom­nim nakladama, nigdje se nismo zalijetali”, kaže Ivan Sršen. Na skladištu im leži najviše primjeraka Arheološkog rječnika, prijevod s talijanskog, riječ je zapravo o leksikonu što su ga sastavila dvojica sveučilišnih profesora, Riccardo Francovich i Daniele Manacorde.

“Financijsku konstrukciju zatvorili smo s Talijanskim institutom, oni su nam uskočili nakon našeg višegodišnjeg rada na knjizi koja ima više od 700 stranica. Onda dođete u situaciju da doista nema smisla tako veliku knjigu na kojoj smo radili pet godina tiskati u 300 primjeraka, da je grehota napraviti toliko limitiranu nakladu tako vrijedne knjige, jer tu se radi o stotinjak pojmova iz arheologije, povijesti umjetnosti, geografije, paleontologije, etnologije, antropologije… Tiskali smo 700 primjeraka i sad na skladištu imamo više od 300. To je i fizički velika knjiga, zauzima puno mjesta, a godišnje se proda dvadesetak komada.”

To je više primjer krive procjene u smislu same naklade, objašnjava. “Mi ne srljamo, radimo strogo budžetiranje; nekad sklapamo financijsku konstrukciju i po dvije-tri godine, dok ne dođemo u situaciju da imamo pokriven prijevod ili neki dio, ne odustajemo od knjige za koju se čini da ćemo je teško pokriti financijski…”, govori Sršen. Svjesni su da su neke njihove knjige naslovi koji će se sporo, ali kontinuirano prodavati godinama, poput “Antiedipa” ili “Tisuću platoa”, prvog i drugog dijela monumentalnog djela “Kapitalizam i shizofrenija” francuskih autora Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija.

“Ili Jaegerove ‘Aristotel: zasnivanje jedne povijesti njegovog razvoja’ ili ‘Rad na mitu’ Hansa Blumenberga. To su bezvremenske knjige koje će za dvadeset godina biti relevantne”, nabraja Milošić i dodaje da bi volio objaviti “Searching for Utopia: The History of an Idea” Gregoryja Claeysa.

Sršen iduće godine kani prevesti “The Road” Jacka Londona, seriju članaka koje je pisao za San Francisco Chronicle 1908., 1909. godine, u doba kad je već bio jako poznat. Molili su ga, kao poznatog stanovnika regije Bay Area da piše što želi, pa je pisao seriju članaka o svom životu skitnice, jer je 1890-ih neko vrijeme tako živio. U doba prve ekonomske krize u Americi, u vrijeme propasti čelične industrije, otpušteni radnici iz čeličana mahom su bili tinejdžeri i mnogi od njih postali su skitnice. Tom je knjigom poručio establišmentu i eliti odakle njegova poetika i inspiracija dolaze.

Koju bi knjigu volio objaviti – kad bi mogao, kad ne bi postojale razne, ponekad prevelike, prepreke? “Nakon što smo na inicijativu prijatelja Slavka Amulića, koji je u međuvremenu pokrenuo vlastitu izdavačku kuću Mizantrop, objavili važne knjige suvremene filozofije i teorije autora poput Gillesa Deleuzea, Michela Foucaulta ili Petera Sloterdijka, Slavko mi je u jednom trenutku predložio da potražimo prevodioca za Joyceovu ‘neprevedivu’ knjigu ‘Finnegans Wake’. Taj projekt nikada nismo pokrenuli, ali ga se često sjetim kao ‘nemoguće varijante’. Moram priznati da mi je jednako djelovala ideja da objavimo kapitalno djelo Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija ‘Tisuću platoa’, ali strpljivim radom prevoditelja Marka Gregorića i četvero urednika (Ana Grbac, Boris Gunjević, Slavko Amulić i moja malenkost) knjiga je objavljena 2014 godine.”

Izvor vijesti: Jutarnji List

Slični postovi: