Srijeda, 27 listopadaStranica o Hrvatski
Shadow

GRUZIJSKI PISAC U ZAGREBU ‘U svakoj knjižari u Njemačkoj danas je kut za gruzijsku književnost’

Aka Morchiladze (pravim imenom Giorgi Akhvlediani) najpoznatiji je postsovjetski gruzijski pisac.

Pet puta je (2003., 2005., 2006., 2008. i 2012.) dobio nagradu SABA za gruzijski roman godine. U nas je nedavno s engleskog preveden njegov roman “Putovanje u Karabah” (Mirna Ćubranić), objavljen u sklopu projekta Europa izvana i iznutra nakladničke kuće Hena com.

Radnja romana događa se za vrijeme građanskog rata, početkom 1990-ih, vrijeme je barikada u Tbilisiju, pratimo odnos dominantnog oca i neambicioznog sina, društvo u previranju. Morchiladze je zadnjih deset godina živio u Londonu, odnedavno je ponovo u Tbilisiju. Dugo je bio sportski novinar, i danas objavljuje kolumne pod imenom Giorgi Akhvlediani. Književna djela potpisuje pseudonimom, od prvog romana želio je da njegov novinarski i književni rad budu percipirani odvojeno. Prema njegovim romanima snimljeno je više filmova, postavljeno nekoliko drama.

Ovih je dana boravio u Zagrebu, predstavljajući “Putovanje u Karabah”.

Ovo vam je debitantski roman, objavili ste još, ni manje ni više negoli 20 romana, puno publicistike, zbirke kratkih priča … A mi sad sjedimo i pričamo o onom što ste napisali prije 27 godina. Došli ste u zemlju u kojoj je nepoznato sve ostalo što ste napisali. Kakav je to osjećaj?

– Obično se tako nešto dogodi kad plodan pisac umre, onda mu spominju i debitantski roman. (smijeh) “Putovanje u Karabah” sam napisao sa 25, danas imam 53. Gruzija je do nedavno svijetu i u literarnom smislu bila daleka, zatvorena zemlja. Ta knjiga je u novije vrijeme prevedena na desetak jezika. Mislim da baš ona privlači pažnju u inozemstvu zbog naslova. Kad sam ga birao, nisam pomišljao da bi ljude Karabah mogao asocirati na politiku. Za mene je to bila tek geografija, mjesto na koje odlaze likovi mojeg romana. Vi me maloprije pitate o glavnom liku i njegovom odnosu prema slobodi, a ja, iskreno ću vam sad reći – imam problema sjetiti se što sam to tamo uopće napisao.

Proljetos ste s tom knjigom imali turneju po Njemačkoj, niste se podsjetili?

– Nisam. Ne volim ponovo čitati svoje knjige. Sad su još neke moje knjige tamo prevedene, prate me …, ali sve sam to davno napisao, pa mi je pomalo smiješno govoriti o njima.

Gruzija je zemlja partner ovogodišnjeg Frankfurtskog sajma knjiga. Što to znači za vašu do sad malo prevođenu književnost?

– U posljednje dvije godine 70 gruzijskih prozaista i pjesnika je prevedeno na njemački.

To je za gruzijsku kulturu jedan od najvećih koraka od osamostaljenja, zasigurno najveći korak za našu literaturu u smislu njezine vanjske promocije. Bio sam nedavno po Njemačkoj, u svim njihovim knjižarama imaju kut u kojem su izložene gruzijske knjige. To je za nepovjerovati. Do sad nitko za nas nije znao. Meni su preveli pet knjiga u zadnje dvije godine, od toga su četiri objavljene ove godine, a sljedeće godine izlazi još jedna.

Kakva je bila pozicija gruzijskog jezika u nekadašnjem Sovjetskom Savezu? Kakva je pozicija ruskog danas u Gruziji?

– Gruzijski autori nikad nisu pisali na ruskom, isključivo na gruzijskom. Naša tradiciju pisanja datira iz 12 st. i dalje, ali u 12. st. nastaje do danas najpoznatiji gruzijski naslov, spjev Šote Rustavelija „Vitez u tigrovoj koži“. (U nas preveo Luko Paljetak, ŠK, 2016., op. K.D.) Gruzijski autori prevođeni su na ruski, naravno činili su to uglavnom sami Gruzijci. Što se tiče pritiska na jezik njega nije bilo u području književnosti, već u državnoj upravi. Svi dokumenti, sve što je izdavala država bilo je na ruskom.

Sredinom 1970-ih pokušali su iz gruzijskog ustava izbaciti rečenicu koja kaže da je jezik Gruzije gruzijski, htjeli su da stoji da je to ruski. Nije im to pošlo za rukom, izbili su veliki protesti. Možda smo mi Gruzijci i Armenci bili nešto žeći u očuvanju jezika i kulture negoli neki slavenski narodi, teško je to reći, ali i sama činjenica da nam jezici nisu slavenski pomogla je da se nas očuva od još žešćeg nametanja ruskog.

Ruski danas u Gruziji govore ljudi mojih godina i stariji, mi smo ga učili u školama, mlađi ga ne znaju.

Izvor vijesti: Jutarnji List

Slični postovi: