Srijeda, 25 svibnjaStranica o Hrvatski
Shadow

Kad arhitekt za sebe obnavlja kuću na moru

PROFIL

INFO: kuća od 120 m2
LOKACIJA: selo Pisak kod Omiša
PROJEKT: arhitekt Željko Pavlović

 

Bračni par Pavlović ovu je kuću naslijedio krajem devedesetih. Godine su prolazile, a oni nisu puno ulagali u nju. Godine 2015. kuća je bila u toliko kritičnom stanju da joj je prijetila opasnost od urušavanja drvene konstrukcije i prodiranja oborinske vode. – U tom trenutku odlučili smo se za cjelovitu rekonstrukciju postojeće kuće od 120 četvornih metara i pripadajućeg dvorišta velikog 35 kvadrata – govori arhitekt Željko Pavlović, inače vlasnik kuće, koji radi kao predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. On već dugi niz godina surađuje s profesorom i arhitektom Nenadom Fabijanićem na poslovima projektiranja i dizajniranja.

 

– Unatoč stečenom iskustvu, projektirati i sagraditi vlastitu kuću predstavlja poseban izazov. Kao da počinjem iznova – smije se Željko Pavlović dok ulazimo u njegovu zaista divnu kuću za odmor koja se nalazi u starom dijelu priobalnog dalmatinskog sela Pisak, 16 kilometara jugoistočno od grada Omiša, nasuprot otoka Brača.

– Kuća se nalazi na jedinstvenoj lokaciji, na uzdignutoj hridi neposredno uz obalu i na tom mjestu odolijeva vremenu već otprilike 500 godina. Kuća svojom starinom i materijalom već udovoljava našim željama u smislu dizajna i uređenja. Dovoljno je valorizirati postojeće fragmente vrijedne očuvanja, kvalitetno ih rekonstruirati i nenametljivo uklopiti nove intervencije u već formirani mediteranski ambijent stanovanja. Autohtona arhitektura mediteranskog stanovanja, tj. ona koju čuvamo i vrednujemo nije ništa drugo nego puko prilagođavanje okolišu i funkciji, kako u materijalu, tako u obliku i dizajnu.

 

Danas vrlo česti i ‘in’ pojmovi kao što su: ekološki, održiv, zelen, obnovljiv i sl. u prošlosti su bili temeljni i nužni uvjeti za pristup građenju. U nedostatku tehnologije više se razmišljalo o izbjegavanju problema nego njihovu rješavanju. Takva arhitektura odolijeva vremenu te je i dalje vrednovana, opjevana i ‘posebna’. Mišljenja sam da, ako se u području stanovanja projektira i gradi nenametljivo, promišljeno, funkcionalno, racionalno, s logičnim i provjerenim materijalima ovisno o lokalitetu i primjeni, zasigurno će biti zadovoljeni opći estetski zahtjevi u današnjem i budućem vremenu. Tome svjedoči danas očuvana autohtona povijesna arhitektura.

Tri etaže grupirane su u dvije cjeline. Dnevne aktivnosti su u prizemlju i spojene su s eksterijerom, a na prvom i drugom katu su intimniji sadržaji

 

Sva navedena razmišljanja pokušali smo implementirati u proces projektiranja, a kasnije u gradnju. Sadržaj i funkcionalna dispozicija prostora koncipirana je, naravno, prema suvremenim stambenim kriterijima i zahtjevima – objašnjava vlasnik i arhitekt Pavlović i dodaje da se prostorna dispozicija kuće nije bitno promijenila u odnosu na zatečeno stanje.

– Nekad se ljeti boravilo na terasi, jelo u konobi i spavalo na prvom katu. Drugi kat s otvorenom provjetravanom krovnom konstrukcijom uz tragove čađe svjedoči o poziciji kuhinje (komina) u kojoj se ložilo, kuhalo i objedovalo zimi. Nakon rekonstrukcije i uređenja ostala je sačuvana osnovna shema, tj. sadržaj se prilagođavao postojećoj strukturi. Kuća se uzdiže na tri etaže grupirane u dvije cjeline. Prva je konoba s ljetnom kuhinjom, blagovaonicom i wc-om u suterenu; usklađena je s dnevnim ljetnim aktivnostima na otvorenom i orijentirana prema terasi (đardinu). S ostatkom kuće povezana je vanjskim stubištem.

U drugoj su cjelini prvi i drugi kat povezani unutarnjim stubištem i okupljaju intimnije sadržaje odmora, spavanja i boravka zimi. Prvi kat sadrži dnevni boravak s čajnom kuhinjom i blagovaonicom, gostinjsku sobu i kupaonicu. Drugi kat sastoji se od dvije spavaće sobe i kupaonice – opisuju vlasnici. Ističu da nisu komplicirali oko uređenja interijera. Vodili su se onom – jednostavno i autohtono je najbolje. Želja im je bila sačuvati izvorno, a jako su ponosni što su u tome uspjeli. – Primjerice, gdje je bila žbuka, s razlogom je bila (higijenski), a gdje je ogoljeni kamen, nije slučajno ostao vidljiv. Istočna fasada kuće izložena je jakoj buri, odnosno kiši nošenoj vjetrom.

 

Ta strana zida znala je popustiti pod jakim udarima vjetra i kiše i nešto kapi kiše prodre u kameni zid koji se, bez žbuke, vrlo brzo osuši bez trajnih posljedica za interijer. Takav smo koncept sačuvali – kažu i otkrivaju da im je ideja bila nenametljivo uklopiti namještaj s jednostavnim i čistim formama kao dodatak osnovnom arhitektonskom interijeru zida, poda i stropa. Kuhinje, ormari, kreveti i unutarnja vrata tako su izvedena po mjeri prema vlastitim nacrtima. Osnovni se namještaj sa svojim gabaritima i plohama s ostatkom interijera objedinjuje u jedinstven oblikovni i arhitektonski izričaj. Namještaj dnevnog boravka, blagovaonice te sanitarnu opremu birali su i naručivali prema dopuštenom budžetu, s naglaskom na jednostavno održavanje i postojanost na zimske uvjete (posolica, vlaga i sl.) u periodu odsutnosti.

 

Interijerom dominiraju tri bijele boje: boja vapna na zidovima, boja glatkih gipskartonskih pregrada i boja namještaja s unutarnjim vratima

 

Nadalje, kuća je specifična i po tome što drvene stropove i keramičke podove jasno dilatira i naglašava bjelina zidova, koja je mjestimično prekidana ogoljenim kamenim površinama. Prevladava izrazito bijela boja, posebice u unutarnjem stubištu i na 2. katu gdje je potreba za dnevnim svjetlom veća s obzirom na oskudnu količinu koja dopire u taj dio kuće. Interijerom dominiraju tri “bijele” koje svojom strukturom i refleksijom čine zasebne cjeline: bijela boja vapna postojećih zidova s naboranom površinskom strukturom, bijela boja glatkih gipskartonskih pregrada i bijela boja namještaja s unutarnjim vratima. A što je bilo najizazovnije kod rekonstrukcije ove kuće, pitamo vlasnika i arhitekta Pavlovića.

– Iako nije uočljivo, najizazovniji je dio projekta uklopiti sve potrebne instalacijske sklopove za suvremeno stanovanje bez upotrebe sofisticiranih tehnoloških i tehničkih rješenja. Ideja integriranja niskotehnoloških, vlastito projektiranih sustava pripreme tople vode i hlađenja te njihovo uklapanje u interijer bili su najveći izazovi. Nadalje, postojeća cisterna, tj. suterenski prostor u sklopu kuće za skupljanje kišnice dobila je novu funkciju – klimatiziranje interijera prema termodinamičkim zakonima uzgona i izmjene zraka.

Izbjegla se ugradnja suvremenog klima-sustava i neizbježna montaža vanjskih jedinica. Također je bio izazov projektirati i realizirati vlastite solarne kolektore, tj. sklop vanjskih cijevi na krovu spojen na sustav pripreme tople vode, čime je ostvarena znatna ušteda potrošnje električne energije. Ovakvi niskotehnološki instalacijski sklopovi ostvaruju racionalno održavanje i korištenje izbjegavajući sofisticirane tehnološke sustave što je za ruralna područja prednost.

Bitan čimbenik pri realizaciji bio je odabir stručnog izvođačkog tima s dobrim iskustvom i u suvremenoj i u tradicionalnoj gradnji. Izvođači su u želji za inovativnim, žrtvovali vlastito vrijeme i novac kako bi se navedene ideje uspješno realizirale, odnosno s papira prenijele u realnost – ispričao je.

 

Foto: Lidija Jovanović Akmandža

Izvor vijesti: Jutarnji List

Slični postovi: