Srijeda, 25 svibnjaStranica o Hrvatski
Shadow

Kako je CIA kraj sovjetskih brodova potajice s dna digla njihovu podmornicu

U poznatom filmu “Lov na Crveni oktobar”, snimljenom prema istoimenoj knjizi Toma Clancyja, postoji jedna izuzetno dojmljiva scena: ruski ambasador dolazi savjetniku američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost i skrušeno priznaje: “Izgubili smo nuklearnu podmornicu”.

A takvo se što i stvarno dogodilo, samo drukčije nego što je to Clancy opisao. Sovjetska podmornica na dizel pogon klase G-II (K-129) isplovila je iz luke Petropavlovsk 1. ožujka 1968. godine kako bi zauzela patrolnu poziciju sjeveroistočno od Havaja odakle bi u slučaju rata mogla gađati američko kopno. Bila je naoružana balističkim projektilima i torpedima s nuklearnim bojevim glavama.

Nuklearni kodovi

No, podmornica je zbog “nepoznatog razloga”, kako navodi CIA u deklasificiranim dokumentima, potonula oko 2500 kilometara sjeveroistočno od Havaja. Sovjeti su pokrenuli opsežnu operaciju potrage, ali ni nakon dva mjeseca nisu uspjeli pronaći lokaciju potonuća. Amerikanci su ubrzo došli do informacija o havariji i njihova je mornarica otkrila lokaciju pa su odlučili izvući podmornicu. Ona je,  samo šest godina nakon kubanske krize, imala vrlo vrijedan teret: podatke o nuklearnim kodovima.

Kad su utvrdili lokaciju, pojavio se problem: kako je podići na površinu? Podmornica teška 1750 tona ležala je na dubini od oko pet kilometara. “Zamislite da stojite na vrhu Empire Statea s uzicom od špage kojom morate prvo zahvatiti, a onda s ulice podići automobil pun zlata na vrh zgrade. I to nitko ne smije primijetiti”, objasnili su inženjeri problem. Projekt je dobio kodni naziv “Azorian”, a bio je jedan od najkompleksnijih, najtajnijih, ali i najskupljih tijekom hladnog rata: na njega je utrošeno 800 milijuna dolara, što, preneseno u današnje razmjere, iznosi četiri milijarde dolara.

Tehnički dio pripreme odrađen je u dvije godine i počela je gradnja broda koji je imao performanse za koje su tadašnji najbolji američki stručnjaci vjerovali da će omogućiti podizanje podmornice s dna Pacifika. Ali, onda se pojavio onaj važniji dio: kako operaciju sakriti od Sovjeta? Brod je tako od početka gradnje na istočnoj američkoj obali bio tretiran kao sredstvo za podmorsko rudarenje, a gradi se za kompaniju Howarda Hughesa, jednog od najosebujnijih milijardera prošlog stoljeća. U to je doba već živio povučeno – umro je 1976. godine – a njegova je kompanija djelovala kao idealni paravan koji bi osigurao da Sovjeti ne posumnjaju.

Milijarder je objavio da je Hughes Glomar Explorer (HGE), kako je glasilo službeno ime broda, sagrađen s ciljem da iskapa mangan s dna oceana. Ali, tada počinje slijed problema koje ni sam Clancy ne bi mogao osmisliti. HGE je bio preširok – 35 metara – da bi mogao proći kroz Panamski kanal pa je morao obići cijelu Južnu Ameriku da bi došao u Tihi ocean: za put dug 12.700 nautičkih milja trebalo mu je nešto više od 50 dana.

Henry Kissinger je odmah shvatio da je riječ o jackpotu pa je uspio nagovoriti predsjednika Richarda Nixona da odobri akciju

 

Upali u revoluciju

Zaustavio se u Čileu gdje su se trebala ukrcati još sedmorica članova posade. Oni su stigli u Čile 11. rujna 1973. godine, na dan kad je general Augusto Pinochet pokrenuo državni udar protiv vlade Salvadora Allendea. “Sedmoricu inženjera je prvo jutro u Čileu probudila pucnjava pod njihovim hotelskim prozorom”, stoji u izvješću CIA-e. I ne samo to, nego su dva dana bili gotovo u “hotelskom pritvoru” jer se nisu usudili, niti smjeli izaći. A kad su konačno krenuli da se ukrcaju na HGE, uz njih se vezala priča da su bili aktivni sudionici u organiziranju puča. Kad su konačno, nakon svih potrebnih testova, u ljeto 1974. godine došli do lokacije potonule podmornice, pojavila se prva prijetnja razotkrivanju misije. Britanski trgovački brod Bel Hudson je 14. srpnja došao zatražiti pomoć za bolesnog člana posade.

Tada je posada HGE-a otvorenom radiolinijom objavila da se bave podmorskim rudarenjem u nadi da će to Sovjeti čuti i prihvatiti kao tumačenje. I već 18. srpnja rano ujutro pojavio se sovjetski brod Chazma s kojega je u dva navrata poletio helikopter koji je u niskom letu snimao palubu pa su na HGE-u na svoj helidrom dovukli sanduke kako bi spriječili slijetanje iz bilo kojeg razloga. Agenti na HGE-u su bili toliko zabrinuti da su već pripremali uništavanje sve tajne opreme, iako bi, da su se Sovjeti odlučili ukrcati na brod, bilo vrlo teško objasniti zašto na brodu imaju prostoriju za dekontaminaciju. I vjerojatno bi im bilo jasno o čemu je riječ – treba imati na umu da se sve odvija na otvorenome moru gdje nema jurisdikcije niti jedne države. A najbliža pomoć agentima CIA-e je dvije tisuće kilometara daleko.

Pred kraj dana su Sovjeti uputili niz pitanja o operacijama HGE-a koji se držao svoje priče da se bave dubinskim rudarenjem. “Koliko dugo kanite ostati ovdje”, pitali su Sovjeti. “Dva do tri tjedna”, odgovorili su agenti CIA-e. “Želimo vam sve najbolje”, odgovorila je konačno Chazma te u 21 sat napustila lokaciju i krenula prema Petropavlovsku (luka iz koje je isplovila podmornica). Četiri dana poslije pojavio se sovjetski tegljač SB-10, fotografirao HGE, ali je predvečer i on otišao. Ovaj put bez kontakta. I vraćao se zatim redovito punih 13 dana, prilazeći sve bliže. Agenti su ocijenili da mogu nastaviti s operacijom jer je vrlo mala vjerojatnost da bi Sovjeti poslali ronioce u izviđanje na otvorenom oceanu ne znajući što ih čeka pod HGE-om. CIA piše: “Možemo samo zamisliti koliko je burna bila reakcija Sovjeta kad su shvatili da su dva njihova broda svjedočila, ne znajući, izvlačenju njihove izgubljene podmornice”.

Samo trećina

No, tijekom izvlačenja došlo je do lomljenja podmornice, koja je dobila nadimak Clementine, i njezine dvije trećine su potonule na oceansko dno. Razlog za to je pogrešna vrsta čelika korištena za kuke kojima su izvlačili podmornicu. Tako su u konačnici Amerikanci došli u posjed dvaju nuklearnih torpeda pa cijeli projekt nije bio potpun promašaj. No, neki drugi izvori objavili su da je HGE ipak došao u posjed vrijednih dokumenata, uključujući i knjige s kodovima. I zvonca, koje je poslije vraćeno Sovjetima.

CIA o tome u dokumentima ne govori. Izvučeno je i šest tijela sovjetskih mornara koji su ispraćeni uz sve pomorske počasti i predani moru u, zbog opasnosti od radijacije, metalnim kovčezima. Već godinu dana poslije Los Angeles Times objavio je priču o tajnom projektu. Tijekom medijskog interesa zatraženo je očitovanje CIA-e koja je tada prvi put upotrijebila svoju poznatu frazu “ne možemo niti potvrditi, niti opovrgnuti”.

Podmornica sovjetske klase K-129

– Sovjetska pacifička flota

– Dužina: 100 metara

– Pogon: 3 dizelska motora, svaki snage od 1500 kW

– Brzina: 15 – 17 čvorova na površini, 12 – 14 čvorova pod morem

– Zaron: 70 dana

– Posada: 83 osobe

– Naoružanje: balistički projektili SS-N-5 Serb dometa 1400 do 1600 kilometara; nuklearne bojeve glave snage jednog megatona

 
Izvor vijesti: Jutarnji List

Slični postovi: