Petak, 21 siječnjaStranica o Hrvatski
Shadow

Ništa te ne može pripremiti na onaj dan kad si shvatio da je baš sve u ovoj zemlji otišlo dođavola

Svašta smo mi, treba reći, u ovoj zemlji doživjeli. Doživjeli smo Ivana Milasa u Saboru. Doživjeli smo Tuđmanov zlaćani kanape. Doživjeli smo pukovnika Željka Glasnovića, doživjeli Billa Clintona koji na Plesu razgledava Račića i Kraljevića u blatnjavim čizmama. Doživjeli smo glupe vlasti i lopovske vlasti, glupe opozicije i manje glupe opozicije. Doživjeli smo puno dobrog i lošeg, dane rijetkog ponosa, i one duge, mučne periode kad si se mjesecima budio s osjećajem beznadnog poniženja.

Svašta smo – rekoh – doživjeli u ovoj nakrivo započetoj i nakrivo izrasloj zemlji. Ali, ništa – ni Milas ni Glasnović, ni desetljeća HDZ-a ni desetljeća školskog vjeronauka – ništa te ne može pripremiti na onaj dan kad si shvatio da je baš sve u ovoj zemlji otišlo dođavola.

Ništa te ne može pripremiti za finalni, fatalni hrvatski “coming out”: dan kad je Ivan Pernar postao šef opozicije.

Tijekom posljednjih 28 godina – da se ne lažemo – ova zemlja uglavnom nije valjala ništa. Tijekom tih gotovo tri desetljeća živjeli smo u zemlji u kojoj nisu valjali ni zdravstvo ni školstvo, ni sudstvo ni policija, a iz dana u dan ta je država gledala kako je ekonomski pretječu donedavno ubogi postsovjetski susjedi.

Sve to vrijeme smo žugali na raznorazne vlade i na raznorazne premijere. Glasovali smo, pa opet glasovali, pa bismo koji put smijenili vlast, pa bismo smijenili tu vlast s kojom smo smijenili onu prije. Kad god je čovjek bio nezadovoljan ili revoltiran, uvijek mu je pri ruci bio demokratski opijum za narod. Doći će izborni dan, pa ću moći skinuti “ove”.

A da bi čovjek na izborima mogao skinuti “ove” – potreban je jedan nužni, naoko banalni, ali svejedno krucijalni kamenčić u mozaiku. Naime, jelte, potrebna je – opozicija.

I – eto, Hrvatska je sve to vrijeme imala opoziciju. Nije ta opozicija uvijek bila najbolja na svijetu, ali nekad, u nekim boljim trenucima, nije bila ni sasvim za baciti. U jednom dirljivo davnom trenutku, osoba koja je bila lider hrvatske opozicije bila je, recimo, Savka Dabčević-Kučar. Šef opozicije bio je – recimo – Dražen Budiša. Kandidat opozicije u jednom je trenutku bio Ivan Supek. Opoziciju su vodili Ivica Račan i Vlado Gotovac.

Nakon trideset godina, međutim, i Hrvatska i njezina demokracija su sretno evoluirali. Na mjestu na kojem su nekad bili Savka, ili Gotovac, ili Račan sad se – ponavljam – nalazi Ivan Pernar.

Stoga Hrvatska mora dobro upamtiti posljednji tjedan prosinca 2018. Jer, to je tjedan tijekom kojeg nam se u svoj svojoj divoti ukazala ljepota demokracije. Liderom opozicije u jednoj članici Europske unije postao je čovjek koji je doveo Davida Ickea u Sabor i koji preko Fejsa javno poziva depresivce da ne uzimaju tablete. Ako je do prosinca 2018. neki građanin ove zemlje imao iluziju da se “ovo” može promijeniti tako što će izići na izbore i posegnuti papirićem u kutiju, onda te iluzije više nema.

Pred nama je doista divan izbor, izbor tako tipičan za Europu krajem drugog desetljeća. Ili možete birati status quo, Plenkovića, grupu Borg, bezlične tehnokrate i stranku čiji se ideološki doseg svodi na zapošljavanje kćeri vlastitih tajnica. Ili ćete glasovati za – jelte – “opoziciju”, a ta opozicija svodi se na kohortu nadriliječnika, negacionista, flatearthera i internetskih teoretičara zavjere koji nisu usmjereni samo protiv lopovskog i duboko korumpiranog sistema. “Sistem” na koji se oni okomljuju zapravo su modernizacijske stečevine 20. stoljeća, od medicine do novina i od astronomije do škole temeljene na dokazima.

To je – ukratko – izbor koji se pruža pred hrvatskog glasača užežin izborne 2019. Na jednoj strani je okoštali ideološki koncern suštinski lišen ideologije, temeljen da dubinskoj provodnoj ideji vječnog statusa quo. Na drugoj strani tezulje je pak karikatura svih najkarikaturalnijih protestnih opcija, skupina čudnovatih opskuranata koji sami po sebi nisu ništa drugo nego razoružavajući simptom političkog, obrazovnog i kulturološkog kraha Republike Hrvatske.

Naravno, nove rezultate Crobarometra po kojima je Živi zid i formalno postao liderska stranka opozicije treba uzeti sa zrnom soli. ŽZ je – kako se veli – “protestna opcija”, pa kao i sve protestne opcije prolazi bitno bolje u anketama, nego onda kad se protestni čovo treba dovući do birališta i doista glasati. Lijevu opoziciju, uključujući SDP, njeni birači vole “telefonski kažnjavati” i slati joj pasivno-agresivne prijetnje preko agencijskih anketara. Nije ovo prvi put da je jedna lijeva protestna opcija SDP-u kao lijevoj opoziciji pojela preko pola rejtinga. Prvi put, to je napravio 2014. Orah Mirele Holy, političarke čija se “one-woman““ stranka te jeseni vinula do 17% posto, da bi iduće ljeto netragom nestala, a SDP se vratio na svoje stare brojke.

No, između priče o Orahu i priče o Pernarovom i Sinčićevom političkom čudu postoje ipak bitne razlike. Mirela Holy bila je ministrica koju je vlastiti premijer izbacio iz Vlade jer je bila tvrdoglava i principijelna te saborska zastupnica koja je stranku napustila jer ta stranka nije poštivala vlastiti program. Holy je bila političarka koja je za kratkog boravka na vlasti pokušala reformirati barem jedan majušni, ali važni dio hrvatskog institucionalnog smetlišta – upravo smetlišta sama, samo ne metaforička nego doslovna.

Onaj “protestni glasač” koji se 2014. poveo za tom protestnom opcijom, poveo se za nekakvom politikom koja je imala nekakav program, iza koje je stajao nekakav minuli rad i nekakav set vrijednosti.

Današnji su “protestni glasači” – pak – svoj protestni glas odlučili podariti družbi opskuranata kojima je političko načelo istovjetno mentalitetu jogunastog tinejdžera: ako svi ostali misle da je nešto bijelo, onda ćemo mi tvrditi da je crno.

Ali, ako je s usponom Živog zida hrvatski parlamentarizam došao do točke svog beznadnog ćorsokaka, onda za to nisu krivi ni Ivan Pernar ni Vilibor Sinčić. Za to su ponajviše krive dvije političke opcije bez čije dubinske krize ne došlo do uspona idiota. A te su dvije stranke, naravno, HDZ i SDP.

HDZ je u ovoj zemlji praktički neprikosnovena vlast: prvi put nakon 90-ih, Plenkovićeva stranka drži i Vladu i Sabor i Predsjedničke dvore, na vlasti je tri četvrt županija. Ta vlast je na nacionalnoj razini u ovom trenutku praktički nedodirljiva – ne mogu je poljuljati čak ni prijevremeni izbori, jer bi na njima ovaj relikt opozicije prošao još gore. Tu sad gotovo potpuno moć HDZ je platio cijenom koja je tako tipična za Hrvatsku: time što se kao stranka odrekao ikakvog sadržaja. Plenkovićev HDZ do perfekcije je doveo formulu hrvatskog političkog preživljavanja koja je u natruhama postojala i ranije, ali je sad vidimo u nikad pročišćenijoj verziji.

U hrvatskoj politici, naime, stupanj moći je obrnuto proporcionalan količini političkog sadržaja. Andrej Plenković je kao ni jedan hrvatski političar dosad shvatio: ako u političkom smislu u Hrvatskoj želiš držati sve, u idejnom smislu moraš biti ništa. Stoga je kreirao stranku operiranu od ikakvog političkog sadržaja, politički koncern koji funkcionira kao samoispunjavajuće proročanstvo, te poput dobro nauljenog stroja perpetuira status quo. Ratovati s današnjim HDZ-om je stoga nalikuje tome da se mačujete s maglom: ruke vam prodiru u prazno ništa, ne nailazite na otpor, ali magluština je i dalje tu.

Prethodnih desetljeća, u Hrvatskom je političkom svemiru postojala tableta za taj mamurluk, tableta koju su naši građani uzimali rijetko i uz obično tegobne nuspojave: zvala se SDP. Ali, užežin 2019. SDP je po mnogim relevantnim mišljenjima završena priča. A ta “relevantna mišljenja” nisu mišljenja nas komentatora, političkih analitičara, rejting agencija ili političkih rivala. “Relevantna mišljenja” o kojima je riječ mišljenja su samih SDP-ovaca koji toliko vjeruju u budući oporavak vlastite stranke da u desecima bježe u druge političke opcije, pri čemu su najturobniji, moralno najbjedniji, ali ujedno i najkratkovidniji oni koji bježe u Bandićev “one-man show”. Jer, kad se svi pozapošljavaju u holdinzima, lukama rijeka i janafima, doći će novi izbori, na tim će se izborima opet pokazati da Bandić politički ama baš ništa ne znači južno od Lučkog i istočno od Sesveta, a da SDP čak i havariran i osramoćen može dokotrljati do tridesetak mandata.

SDP-ov problem stoga nije to što su ti ljudi otišli. SDP-ov je problem što su ti ljudi – bezidejni, ideološki ispražnjeni aparatčici u potrazi za uhljebljenjem – u toj stranci ikad i bili. A bili su sve ovo vrijeme, bili su desetljećima, netko ih je primio, netko ih uvrštavao na liste, a taj netko nije uvijek bio Davor Bernardić. Sve to vrijeme ti su ljudi bili i činili SDP, sve to vrijeme za te je ljude netko glasao. A ti koji su glasali sad gledaju svoje političke izabranike kako bježe iz birtije prije fajrunta. I misle: e, neće me više zeznuti.

To je politički pejzaž koji je – nažalost – kreirao Pernara i Sinčića. Uspon praznoglavih ignoranata nije se dogodio sam od sebe. Njega su, kao mnogo puta, kreirali punoglavi i obrazovani. Na svoju nevolju, ali i našu.

Izvor vijesti: Jutarnji List

Slični postovi: