Slučaj osmero hrvatskih državljana, koji su u zatvoru u Zambiji, pokrenuo je lavinu pitanja vezanih za posvajanje djece iz drugih zemalja – ponajprije iz Demokratske Republike Kongo.
Imate li vi možda jasniju sliku o tome – jesu li u Zambiji uhićeni hrvatski građani znali u što se upuštaju u namjeri da posvoje djecu iz Demokratske Republike Kongo?
– Meni logika govori da su građani koji su se uputili već utabanim stazama posvojiti djecu iz DR Konga zapravo vjerovali u svoju državu Republiku Hrvatsku koja je u prethodnih 10 godina donijela 130 odluka kojima je priznala odluke kojima se posvajaju djeca iz Konga. Djeca su posvojena, dovedena u Hrvatsku, tu žive već desetak godina ili nešto manje. Prema tome, meni logika govori da su oni vjerovali u institucije i sv ono što se događalo prethodnih deset godina i zapravo su išli istim putem po djecu u Kongo, rekla je prof. dr. sc. Branka Rešetar, Pravni fakultet, Osijek.
Na koje načine najčešće dolaze djeca u sirotišta u Demokratskoj Republici Kongo, tko ih u njih dovodi? U kojoj su mjeri njihovi biološki roditelji zbog siromaštva izloženi manipulacijama ljudi koji na njima žele zaraditi? – Kad su u pitanju sirotišta u Kongu i tim nerazvijenim zemljama, posebno onima koje nisu potpisnice Haške konvencije, moramo razumjeti fenomen tzv. pranja djece koje se događalo od 2006. naovamo. Vjerojatno se događalo i ranije ali se na globalnoj razini problematiziralo od tada u Gvatemali, nekim afričkim državama, u Kini, u Južnoj Koreji, odnosno problematiziralo se posvajanje iz tih zemalja. Sirotište je samo jedan korak u svim onim fazama koje treba proći u tzv. fenomenu pranja djece. Dakle prvi korak u toj jako ružnoj, kriminalnoj priči je da se djeca ili kupe od roditelja ili da se roditelji prevare, prisilno daju pristanak da djeca idu u nekakve institucije gdje
