Petak, svibanj 24Stranica o Hrvatski

‘SPREMAN SAM NA TO DA ME ZOVU IZDAJICOM IAKO SAM BIO U RATU’ Poznati hrvatski književnik i svojim novim romanom uznemirio dio javnosti

Sve je bilo dogovoreno. Sutradan smo trebali s Karakašem put Brinja, da tamo, hodajući po šumama u kojima je odrastao, razgovaramo o “Proslavi”, novom romanu. Surovo je, a rafinirano to novo Karakaševo štivo; 116 stranica čita se polagano, šteta je njima žuriti; ne ostaviti sebi vremena vizualizirati sve te slike što ih je autor minuciozno radeći riječima nacrtao.

U formatom maloj knjizi, uz to i velika proreda i fonta, stoji priča koja se proteže na više generacija uhvaćenih u gladi koja izjeda tijelo, ponekad i dušu, zatečenih u ratu, ljudi teško pritisnuti težinom svakidašnjeg preživljavanja. Nema tu puno ideologije, tek pokušaj da se razumije čovjeka i njegove motive. U ustaše njegov lik odlazi jer je on, seljak, vjerovao učenu čovjeku s cilindrom na glavi koji mu je poručio da je “komunizam to kad brat jebe sestru”. A nakon rata skriva se po gušticima, razmišlja što će i kako će. “…nikoga nije zaklao ni ubio, osim možda kada je pucao u one koji su u njega pucali, a rat je bio, u ratu se puca, neka mu, ako hoće, pošteno sude, on će svoje odrobijati; samo da se što prije vrati svojoj djeci i ženi…”

Dogovor je bio da odemo u Plašćicu, Karakaševo selo, on da obiđe svoje, kako reče, “odnese voća, vidi majku i oca”, pa krenemo do škole i još nekoliko točaka u kraju gdje je pisac rastao. Dan uoči polaska javio je, i ne pokušavajući prikriti koliko je uznemiren i potresen, da mora otkazati. Prijete mu u Brinju. Kaže, zbog romana. “Jako mi je teško sve to neprijateljstvo koje osjećam”, izusti s puno tuge u glasu.

Pitam tko je to tamo već nabavio i stigao pročitati “Proslavu”, jer s knjige netom što se bila osušila tiskarska tinta.

Pokušavam dokučiti koji je moment onome koji je čitao bio sporan u liričnoj knjizi u kojoj se malo pripovijeda i puno kazuje.

Zagreb, 170419.
Pisac Damir Karakas, fotografiran na Borongaju.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Boris Kovacev / CROPIX

 

Galama zbog televizije

Dvije večeri prije Karakaš je na HTV-u govorio o romanu. Prepričava: “Dražen Ilinčić je kazao kako sam u romanu opisivao siromašnu obitelj prije 150, 200 godina i napisao da su ljudi tad ponekad, u krajnjoj neimaštini, imali jedan lonac u kojem bi i kuhali, ali i nuždu obavljali, jer ako je vani usred noći velika vijavica, snijeg, vukovi, nije im bilo druge… Dok je to govorio, nisam puno ni obraćao pažnju, jer to je tek detalj iz romana. No već sutra je nastala galama, kao da sam dirnuo u osinje gnijezdo. Čovjek iz mog sela rekao je da se cijelo mjesto diglo, cijelo Brinje i šire, jer sam, navodno, obznanio svima da narod u tom kraju sere u kante a onda iz tih kanti jede. Zvali me otamo, traže da to demantiram. Govorim im: ‘Ljudi, što da demantiram? Pa to je fikcija, to je roman… Pričam o događajima otprije 150 godina.’ Kažu mi da ih sramotim, a da sam se na njima obogatio, da sam postao slavan na njihovoj muci. Pa to je književnost, pripovijedam o nekim davnim vremenima. Ali, apsurda li, književnost, eto, postaje bitna i važna samo tamo gdje knjige ne čitaju. Moje knjige često govore o selu, a seljaci znaju biti nezgodni. I Karl Marx se bojao seljaka. Shvaćao je da će s njima imati najveće probleme, jer kad te seljaci uzmu na zub, nije ti lako. A to se sad meni dešava. Moje knjige su na strani ljudskosti, za mene je važno biti pisac, a ne Hrvat, Srbin, katolik, desničar, ljevičar …”, govori u dahu. Makar umorno. Jedva ga čujem, ponekad sve i ne razaberem, svako malo molim da ponovi, teško govori, boli ga grlo.

Našli smo se nekoliko dana kasnije. Da nastavimo razgovor.

“Proslava” je nastajala dugo, komad je napisao prije sedam-osam godina, a onda se vratio romanu i na njemu fokusirano radio posljednje tri. Događalo se nerijetko da na papir utisne pet rečenica, izreže ih, nalijepi na zid pa danima gleda u to, prevrće, traži najbolji slijed, ritam, riječ… “Zalijepim tako tekst ispred sebe dok sjedim ili pak ležim na krevetu pa gledam u to na zidu. Meni nije svejedno hoće li taj roman početi rečenicom: ‘Noć, crna šuma, skeletna ruka’ ili ‘Crna šuma, noć, skeletna ruka’. Pokušavao sam raditi roman kao neki sonet u kojem svaka riječ mora biti na svom mjestu i mora na pravi način odzvoniti. Puno sam se bavio tim tekstom, maltretirao sam ga, dok god mi ne prizna istinu…”

Kako tekst prizna istinu? “To pisac osjeti… Radio sam kompozicijski roman koji je bio puno obimniji, pa sam iz njega uzeo četiri poglavlja, kao da uzimam četiri kamena iz neke planine i pokušavam preko ta četiri kamena nekako opisati tu planinu, ostavljajući prazan prostor u koji čitatelji mogu upisivati dalje. Ne želim romane lijepe slike koje ne govore ni o čemu, zanima me stvarnost u kojoj živimo, ne da pišem hermetične tekstove za pet ljudi.”

Karakašev roman funkcionira i kao četiri nelinearne novele. Glad izjeda, starčad pristaje skončati ne bi li se ono malo hrane što je u kući dijelilo na jedna usta manje. Šuma guta sve suvišne, u njoj se ostavljaju ostarjeli ljudi, kao i psi kad vlasti narede da ih se riješe jer je jedan seoski “kucak” ugrizao žandara. A kad čovjek teška srca ostavi psa, sam počinje – lajati, iz njega reži bol gubitka. U tom zlogukom lajanju najava je rata što stiže, možda i zastrašujući čin samoodržanja, lakše će preživjeti uspije li se pretvoriti u životinju za kojom tuguje.

“Imam kod kuće sobicu u kojoj radim…” Ne smeta mu, kaže, ni kad dvije mlađe kćeri, obje još sasvim male djevojčice, upadnu unutra dok piše. “Ne smeta ni kad skaču po meni, čupaju me, galame, probijaju vrata, jer ja kad pišem – pišem. Samo tučem po slovima. Žena se nekad čudi, kaže: ‘Kako ti to uspijevaš?’ Bude nekad da mi dođe i dosta, kad mi padne koncentracija, a curice prave rusvaj, jer one su stalno u pokretu. Onda idem raditi u – tramvaj.”

Zagreb, 170419.
Pisac Damir Karakas, fotografiran na Borongaju.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Boris Kovacev / CROPIX

 

Vozi se tako gradom i čita vlastiti rukopis. Krene od okretišta na Borongaju pa kruži Zagrebom.

“U tramvaju imam mira, nitko me ne dira. Do maksimuma iskoristim kartu od četiri kune. Vozim se i čitam. Ja sam pomalo manijak. Recimo, dođe mi nekad u četiri ujutro misao, pa ustanem, palim kompjutor, onda gledam i – ništa, ništa ne napišem. Odem natrag u krevet. Jer, stalno vrtim u glavi ono na čemu radim…”

Nisam iz Japana

Što je njemu Lika, pitam. Nasmiješi se gotovo stidljivo, poput dječarca, posve mu se izmijeni dotad tmurno lice. “Kad bih rekao da ne volim Liku, to bi značilo da ne volim sebe. Kad pišem o Lici, ja pišem o sebi, nisam ja iz Japana. Prirodna je pozicija pisca da bude u nesporazumu s okolinom, takvih je nesporazuma oduvijek, nije da samo ja imam tih problema. Thomasa Manna su u Lübecku smatrali izdajicom. Ranko Marinković imao je problema sa svojim otočanima. Pa, ako su svi ti veliki mogli izdržati, moći ću i ja.

Nedostaju mi ličke šume. Lutam po Maksimiru lijevo-desno, gore-dolje, taman se ufuram i onda ugledam – kiosk za novine. Tako sam jednom u Parizu ušao u neku šumu, lutao, lutao, gotovo da mi se učinilo da sam stigao do Brinja, a onda ugledam – McDonald’s.”

Spominje pripovijetke Ivana Meštrovića, njegova “Ludog Milu”. “Ima tamo jedna rečenica u kojoj on kaže: ‘Poludio bih da nisam poludio.’” Pa zašuti.

Uhvatim Karakašev pogled. Kimnem glavom. Meštrović je i kao pisac precizno klesao. “Poludio bih da nisam poludio”, ponavljam sad i ja.

Poetičnu “Proslavu”, kako i sam kaže, doživljava kao “vraćanje nekog duga piscima uz koje sam odrastao, koji su mi jako bitni. To su pisci iz onih vremena kad su romane pisali pisci a ne ljudi koji nemaju što raditi, kojima je dosadno u životu pa nedjeljom popodne pišu. Iz vremena kad su pisci klesali romane od 100 stanica po pet, neki i po deset godina… Antun Šoljan, Slobodan Novak, Mihailo Lalić, Danilo Kiš, ne treba zaboraviti ni Šćepanovića, Isakovića, Bulatovića, iako su, nažalost, skrenuli u nacionalizam.”

O Miji, ustaši, liku iz “Proslave”, Karakaš piše s puno empatije. Gotovo nježnosti.

“Ne bih li što bolje ušao u lik Mije, prisjećao sam se svoga djeda, mnogih ljudi s kojima sam odrastao. Moj djed jest bio u ustašama, ali je bio dobar i pošten čovjek. Drugi djed je bio ustaški narednik. Nakon rata je neki pravoslavac dolazio kod njega, nakupac stoke, pamtim kao dječak. Nakupac stoke u to doba u Lici je kao danas nogometni menadžer, taj ima kontrolu nad svom stokom u kraju, a bitno je recimo znati koji je dobar vol pa ga spariš s kravom, svojom. Taj je mog djeda vozio kao faraona u svoje selo, u sanjkama, taj pravoslavac je djeda doživljavao kao svoga sina, a moj djed njega pak kao vlastita oca. Tek kasnije sam čuo da je djed spasio njegova oca od strijeljanja. Uhvatili ga bili ustaše iz našeg mjesta potpuno nevinog i htjeli ga ubiti. Ni moj djed ni baba, kao ni itko drugi iz sela nisu bili čuli za Jasenovac… došla je vojska i djed je otišao s tom vojskom. Jer, žandari su tukli i maltretirali ljude u selu, gušili su ih, pa kad je došla nova država, oni su mislili da će im konačno biti bolje. Tako je krenulo, nisu oni otišli u ustaše zbog neke velike ideologije. Jasno da je bilo i brojnih zločina počinjenih i nad Srbima i nad Hrvatima. Poklali su ustaše cijelu kuću Hrvata, žene, djecu…, ja sam kao mali već znao za tu priču i nosim je u sebi cijeli život. Ubili su ih samo zato što je netko rekao da je čovjek iz te kuće dao cigaretu partizanima. Nije ih moj djed ubio, dobro se zna tko ih je poklao. Ne smijemo ignorirati zločine iz prošlosti. Ako ih ignoriramo, otvaramo put novim zločinima u budućnosti. Konačno, i ja u sebi nosim traumu, 200 ljudi je strijeljano 1945. iz mog kraja. Partizani su moj kraj zvali crna žliba ili crna dolina. Znalo se da mi, nova generacija, ne smijemo zbog tog ustaškog naslijeđa ići u vojnu školu ni u policiju. Kad su partizani ušli u Brinje, napravili su silne zločine, ubijalo se ljude bez suda. Kad me pitaju o čemu govore moje knjige, kažem da govore o slobodi, o ljudskosti. Ja ne mogu, samo zato što su mi oba djeda bila u ustašama, ili zato što su mi iz familije strijeljani ljudi, podržavati ideologiju koja se bazira na zločinu. Spreman sam da me zbog toga zovu izdajicom, iako sam dragovoljac Domovinskog rata.”

Iz Zagreba se, tada student, vratio braniti kuću.

“Iako sam bio možda i jedini student u postrojbi, u brinjskim Vukovima, nisam došao da budem u komandi ili u kuhinji, već sam izabrao prvu liniju, a mnogi su mi se tada smijali i govorili: ‘Ti si lud, umjesto da spavaš sa studenticama po studentskom domu, ti si došao tu u rov, spavati u snijegu.’ Danas me baš takvi i napadaju. Ja ne pišem o ustašama i partizanima, pišem o čovjeku u tom vrtlogu povijesti, a povijest je na neki način demonstracija nehumanosti. Dosta sam čitao i proučavao i Dostojevskog koji je najbliže dotaknuto to zlo kao čovjekovu bit.”

Proslava je neka vrsta poetične studije, psihološke, prostora i vremena u kojem ljudi istovremeno postaju i žrtve i krvnici. Univerzalna je to priča koja može funkcionirati i puno dalje od Brinja i ustaša, dalje od Balkana i ovih prostora.

“Jako sam se dugo borio s ovim romanom, kao da sam ušao u neku mračnu špilju u kojoj su demoni koji znaju tko sam ja i zbog čega sam ušao u tu špilju.”

Zašto je ulazio u špilju? “U književnosti me zanima izvlačiti na svjetlo stvari koje nisu osvijetljene. Književnost za mene nije zabava, ne pišem radi toga da hodam po promocijama i festivalima. Književnost je meni borba s demonima.”

Žive slike

Spominjemo niz slika što stoje u knjizi. Vojnika koji se krije u šumi, leži “i satima pogledom popunjava prazninu dana” pa lagano palcem dodirne skakavca… Miju koji zubima krši lješnjake, džepova nadutih od plodova; sjene, vjetar, mirise.

“Sve sam ja to prošao, to će u meni uvijek biti jako živo. Sve te slike”, kaže pa ga neka spontana asocijacija prisjeti bake i mame, kako su ga za Svetog Antu vodile u crkvu “jedna za jednu ruku, druga za drugu. Imao sam kovrčavu crnu kosu, a žene bi po putu zaozbiljno pitale mamu je li to ona meni kovrče na viklere napravila”.

Knjigu je izdao u nakladničkoj kući OceanMore. “Lijepa mi je ta suradnja s Gogom Farkaš Sfeci, koja knjige ne tretira kao cigle, nije da samo trguje knjigama, već ih voli, vrlo je podržavajuća.”

Posljednjih osamnaest godina živi samo od književnog rada. “Ne mogu raditi ništa drugo. Jer, recimo, da uzmem negdje pisati kolumnu, ja bih jednu pisao po dva-tri mjeseca, nitko me ne bi mogao dočekati da završim, a i oduzimalo bi mi to previše vremena koje trebam za literaturu. Ima sjajnih pisaca koji su i odlični novinari. Gledam neke koji napišu odličnu kolumnu za tri sata, ja to ne mogu…”

Sjedimo u praznom pubu. Za razgovora pogledavamo nogometaše, od pomoćnog Dinamova terena dijeli nas tek staklo kroz koje ih gleda Karakaš. Ja pak promatram njihov i piščev odraz na drugom prozoru puba. Povremeno prokomentiramo taj nogomet, paralelnu stvarnost. Spominje “Golmanov strah od jedanaesterca” Petera Handkea, dugo ju je sa sobom nosio u džepu. “Kad golmane pitam jesu li to čitali, nije nitko čitao, a i možda bi loše branili da su to čitali”, dometne. “I ja sam nekad dobro branio. Odlično sam branio, dapače!”

Izvor vijesti: Jutarnji List

Slični postovi: