Srijeda, 22 rujnaStranica o Hrvatski
Shadow

Što se, dakle, može saznati i naučiti u frizerskom salonu

Štošta se da naučiti u lokalnom frizeraju. Za početak, iz ponude tiska: kada sjedam na svoje mjesto mokre kose omotane u debeli ručnik, preplavlja me osjećaj blagosti jer znam: slijedi sat vremena listanja časopisa uz topli šapat fena, bez ometanja djece, razmišljanja, dana. Hello!, Marie Claire, Tatler, Harper’s Bazaar, Gloria, Story, Paris Match, Figaro Madame, ovisno o tome gdje se nalazim – čitam šarene stranice s dubokim interesom, kao da se radi o akademskim analizama, a ne o savjetima za ljepši izgled i uljepšanim pogledima u život slavnih. Jednom mi je netko u nekom šminkerskom salonu ponudio Financial Times.

“Ne!” poželjela sam vikati – Ne oduzimajte mi mojih sat vremena mentalne meditacije, masaže misli bez želje za informacijama koje moram preraditi i pohraniti pa o njima kasnije brinuti. U lokalnom salonu može se i opipati bilo grada, bilo da je ono u znaku zaposlenih žena koje u pauzi za ručak ubrzano odgovaraju na zaostale mailove ili opuštenih mama koje kradu svojih pet minuta. Vrlo brzo se pokažu karakteristike lokacije salona, s obzirom na to ulaze li u njega dotjerane gospođe de certain age koje ne odustaju od visokih potpetica ili nitko u predgrađima u opadanju na južnoj obali Temze gdje rijetki saloni u praznim zgradama s neprodanim stanovima nude povoljne poklon-pakete, samo kako bi se održali na životu.

Štošta se da naučiti od frizera koji me rado kite crticama o svojim životima – planovima za godišnji ili preseljenju u novi stan s cimericom i svaki se put osjećam nekako bogatijom.

Jednom sam prilikom, ima tome više godina, sa svojom Ursulom, koja radi najbolje lokne u gradu, imala potrebe podijeliti svoje stresne dane ispunjene Rupertom Murdochom i skandalom hakiranja koji je tih dana tresao grad, puneći naslovnice i moju svakodnevicu.

Nakon mog podužeg monologa o načinu na koji će skandal promijeniti medije i politiku, Ursula me s upitala: “Što je to Murdoch?” I time me podsjetila da je, doista, izvan uskog kruga intelektualnog Londona koji se hranio komentarima pametnog tiska i bilježio citate kojima će se rasipati na kraju dana, na druženju s prijateljima u nekom od restorana egzotične kuhinje u zapadnom Londonu, postojao čitav jedan svijet.

Svijet kojem su, ispred Murdocha, prioritet zauzimale novosti u susjedstvu, vozni red vlakova kojima svako jutro dolaze na posao, cijene stanarine, skrb o bolesnim članovima obitelji, školarine i vlastita kolekcija malih životnih radosti. Nacije koje poznajem danas su podijeljene na “nas i njih”, one koji razumiju i one koji ne razumiju, one koji znaju tko je Rupert Murdoch i oni koji za to ime nikad nisu čuli. Pritom zaboravljamo da smo jednako neinformirani poput njih, samo na drugim područjima. Budući da ispred sebe imam podatke koje ću s vama podijeliti, to i ne čudi.

Prije mnogo godina, kada je postavljao temelje BBC-ja, Lord Reith je odlučio da televizija prije svega mora imati edukativnu ulogu, da svojim sadržajem ljudima ponudi “nešto bolje nego što su mislili da žele”. Tijekom desetljeća neke su javne televizije, uključujući BBC, uspješno zadržale taj postulat, iako su učinjeni brojni koraci kako bi javna televizija bila manje elitistička, a više ogledalo nacije. No, u tom se procesu odbacivanja “Queen’s English” naglaska i približavanja narodu toliko pretjeralo da je pozitivna diskriminacija udaljila medije od stvarne slike nacije, s kojom ima sve manje dodirnih točaka. U svojem najnovijem izvještaju nadležno tijelo za elektroničke medije Ofcom pokazalo je da, u usporedbi s populacijom, na televiziji radi dvostruko više etničkih manjina nego što je udio u populaciji Ujedinjenog Kraljevstva. Među djelatnicima kuća Channel 4 i BBC tri puta je više onih koji se izjašnjavaju kao homoseksualci i biseksualci nego u populaciji izvan etera.

Ne čudi, stoga, da teme poput prava homoseksualaca i borbe za prava etničkih manjina u tolikoj mjeri zaokupljaju medijski prostor. Kada bi se zaključivalo prema temama koje zaokupljaju medije, bilo bi lako donijeti zaključak da su temeljne teme koje zaokupljaju Britance gay brakovi i etničke manjine, što u stvarnosti nije tako. Reality programi koji nas katkad zabavljaju, često sablazne, biraju predstavnike pučanstva, ali samo naoko – u stvarnosti su opsjednuti onima na marginama društva kako bi stvorili sadržaj tamo gdje ga ustvari nema.

Istovremeno, pokazuje Ofcom, postoje skupine koje su u elektroničkim medijima alarmantno nezastupljene: oni čija dob prelazi pedeset godina i oni koji se izjašnjavaju kao religiozni – 67 posto Britanaca se izjašnjava religioznima, dok je taj udio među djelatnicima britanskih TV kuća jedva 22 posto.

Pojednostavljeno, to pokazuje da se interesi, brige i ideje mojih kolega ne podudaraju s interesima, brigama i idejama populacije. Oni koji tvore televizijski sadržaj su multietnički, liberalni ateisti u tridesetim godinama, s vjerojatno ponešto drugačijim temama dana od većine gledatelja: tradicionalnih, bijelih Engleza koji nedjeljom odlaze u crkvu i nastoje na svoju djecu prenijeti obiteljske vrijednosti.

Svaki boravak izvan centra Londona, gdje se moji prijatelji s BBC-ja nakon posla nalaze u pubovima Notting Hilla i šminkerskom Shoreditch Houseu, na to me podsjeti. Tu su farmeri, ribari, obrtnici, prijevoznici, lovci, učitelji, zemljoposjednici, stočari, lučki radnici – ljudi koji imaju život izvan londonskih okvira kojima je opsesija imidž liberalizma i globalni pogled na svijet, koji uspjeh u životu mjere brojem milja British Airwaysa i popularnošću profila na društvenim mrežama.

Uvijek me vesele posjeti prijateljima u dijelovima zemlje od kojih me dijeli višesatna vožnja vlakom: Robertu i Jenny u Wales, Heleni u Dorset, Nigelu i Claire u Yorkshire. Teme njihovih života i običaji njihovih brojnih obitelji u usporedbi s mojim londonskim susjedstvom su egzotični, iako su ustvari autohtoni, više u skladu s teritorijem od ritma koji smo u Londonu nametnuli mi došljaci, koji u gradu boravimo bez podrške obitelji i naslijeđenih običaja.

Kolumne i komentare Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI.

Izvor vijesti: Jutarnji List

Slični postovi: