U MAKSIMIRU, REKLO BI SE, IMA PUNO POSLA ZA POLICIJU Kako su dojučerašnji visokorangirani MUP-ovi kriminalisti postaju članovi Dinamove vrhuške
by splett
“Tebi standardno, dvije krafne s čokoladom i coca-cola?”, na izlasku iz automobila upita Krešimir Antolić. “Uzmi i hrenovku u lisnatom. I mali burek s krumpirom, jogurt i kroasan. Čeka nas dug dan”, odgovara mu Marijan Tomurad dok kroz vjetrobransko staklo starog i neupadljivog Golfa drži na oku tri tinejdžera na platou ispred maksimirskog stadiona. Ako im se pridruže još samo dvojica, razmišlja u sebi, bit će to dovoljan razlog da poduzmem mjere i izvide, da ih legitimiram, da ih upitam jesu li nadležnoj postaji prijavili masovno okupljanje, a ako nisu, zašto nisu, i znaju li koje su zapriječene kazne za ovakav prekršaj…
“Gimi fajv partneru”, ispruženim dlanom prekine Antolić njegovu kontemplaciju. “Stisni peticu kompa”, spremno prihvaća ponudu drugi član tandema.
Dva top murjaka na službi u Dinamu danima su kao u američkim filmovima čučala u zasjedi nakon dojave pouzdanog izvora iz policijske centrale u Heinzelovoj da se u klubu sprema ozbiljna diverzija. Ispraznili su kompletan asortiman Mlinara, nakon toga potamanili sva prhka tijesta s polica Dubravice, ali pokazat će se kasnije da su se uzalud debljali. Dok su oni na parkiralištu kod spomenika bacaču diska budno tražili moguće prekršitelje zakona, dok su precizno skenirali Maksimirsku i križanje s Bukovačkom, cijela sila delikata i pomalo zlodjela odvijala se na borongajskoj strani stadiona.
Izvjesni Franjo Varga izvukao je iz direktorova sakoa Dinamovu kreditnu karticu, pa se o trošku nogometnog prvaka ponovio za cijeli informatički studio, za jacuzzi i kamere za nadzor kuće. Stanoviti Zdravko Mamić parkirao je šleper pod južnom tribinom, u njega utovario tridesetak milijuna klupskih eura i mirno se odvezao na slobodni teritorij u Hercegovinu.
“Onaj mali žgoljavi u poderanim trapericama, vidiš ga. Prilično sam siguran da ima pravomoćnu presudu za pirotehniku”, skida Antolić šiltericu pred kraj osmosatnog undercover dežurstva. “Aaarrhh”, zijeva Tomurad skidajući lažne brkove, “opet sam gladan.”
Znameniti detektiv Frank Drebin iz ‘Golog pištolja’ i čuveni inspektor Jacques Clouseau iz ‘Pink Panthera’, ili pandurske dilajle Starsky i Hutch ako već govorimo o tandemima, postidjeli bi se, ukratko, pred bistrinom i pronicljivošću zagrebačkih kolega koji su posljednjih godina policiju na mala vrata uveli u Dinamo. Sedamnaest godina je Antolić, kako se nedavno pohvalio u sučeljavanju s Jurjem Čošićem na N1 televiziji, proveo u sustavu MUP-a i tamo dogurao do dužnosti načelnika odjela Općeg kriminaliteta. Danas je član Dinamove uprave, nakon Mamićeva bijega i smjene Tomislava Svetine, praktično medijski najisturenija persona kluba. Čudite se? Ne znam zašto, ne vidim ništa prirodnije na ovom svijetu nego da policajac na vrhuncu plodne karijere, umjesto recimo u Interpol, avanzira u upravu trofejnog nogometnog kluba.
Marijan Tomurad stigao je u Dinamo kao Antolićeva prethodnica. Načelnik zagrebačkog MUP-a godinama je kao visoki gost s klubom putovao na inozemne utakmice prije nego što je zauzeo mjesto u Dinamovoj skupštini. Nitko od nadređenih mu u toj vrsti angažmana nije vidio ništa sporno. Sa trideset ili četrdeset godina zakašnjenja Dinamo se tako ničim izazvan naslonio na tradicije ne osobito časnih imenjaka iz Moskve, Berlina i Bukurešta. Tamošnji su parnjaci zagrebačkog kluba u nogometne almanahe, naime, zavedeni kao ekspoziture policije ili još gore, tajne policije.
Sve je započelo s moskovskim Dinamom kada je u njemu svoju najdražu razonodu pronašao notorni Lavrentij Berija, šef NKVD-a, usput i psihopat, zločinac, silovatelj i sadist. Berija je praktično rasformirao Spartak i preveo najbolje igrače u svlačionicu svoje momčadi, koja će na vrhuncu moći držati lekcije engleskim klubovima na turneji po Velikoj Britaniji. Premda je godinama na vratima imao Lava Jašina, kultnog vratara i nogometno poster lice, Dinamo je u narodu dobio derogatorni nadimak ‘musor’. U doslovnom prijevodu smeće, a u moskovskom slengu pejorativni naziv za policiju.
Ništa popularniji nije bio niti berlinski imenjak preko čijih je leđa Erich Mielke, drugi moćnik gradio kult ličnosti. Dynamo je bio čedo Stasija, DDR-ove tajne policije koja je u izvjesnom trenutku, kažu, brojala čak 85 tisuća članova, a s dopisnim suradnicima, konfidentima i honorarnim potkazivačima mogla je računati na podršku 170 tisuća istočnih Nijemaca. Šef Stasija Mielke redovito je i s puno entuzijazma iz svečane lože pratio Dynamove utakmice, pogotovo nakon što je u momčad dekretom preselio polovicu igrača uspješnijeg dresdenskog Dynama. “Dosta je bilo, sada je došao red na nas”, poručio je konkurenciji krajem sedamdesetih. Nakon toga Dynamo Berlin je osvojio deset uzastopnih titula prvaka.
U zemlji u kojoj su zidovi imali uši Dynamo Berlin narod se nije usudio nazivati ‘smećem’, pa su klubu prikvačili blažu etiketu, ‘Die Schiebemeister’, šampion prevarant. Pišući o ovom razdoblju Njemački nogometni savez službeno će priznati da je “najdraži klub Stasijeva šefa Mielkea uživao određene beneficije i zbog rezultata je povremeno posezao za blagim pritiscima”. U prijevodu, suci su funkcionirali na Mielkeov daljinski upravljač. Fantomski jedanaesterci, petmetarska zaleđa, rekordne nadoknade vremena, suci su tih dana krajnje elastično tumačili pravila kako ne bi riskirali karijere na nogometnom terenu ili kazne u civilstvu. Namjeravao je Mielke hegemoniju preseliti u okruženje europskih kupova, ali njegov Dynamo nije stigao dalje od finala Kupa pobjednika kupova. Tamo je Stasi 1972. godine ipak morao kapitulirati pred starijim bratom KGB-om: u finalu je, naime, izgubio od moskovskog Dinama.
U Rumunjskoj je za olovnih vremena Dinamo slovio za sportski ponos zloglasne tajne policije Securitate, tako moćne da su se čak i vojni generali tresli pred njezinim utjecajem. “Znali su baš sve”, objasnit će pukovnik Nicolae Gavrila, koji je osamdesetih vodio Steauu, “jednom je general Tudor Postelnicu, šef Securitatea, vojnom ministru Olteanuu prepričao kompletan sadržaj povjerljivog razgovora kojeg je ovaj tih dana vodio s trenerom Iordanescuom, samo da demonstrira moć”. Dinamo je drmao rumunjskim nogometom dok se za stvar nije jače zainteresirao sin diktatora Ceausescua koji je pokazivao naklonost prema Steaui…
Premda su strukture uvijek imale svoje ljude na maksimirskom terenu, zagrebački Dinamo nije se u prošlosti hvalio policijskim backgroundom. Najbliži kontakt s plavcima ‘modri’ su ostvarili 13. svibnja 1990. godine, uoči onog neodigranog derbija sa Zvezdom. Boban, Škrinjar i stotine navijača s terena nerado evociraju te trenutke.
Pejsaž se u međuvremenu dramatično promijenio. dojučerašnji visoko rangirani MUP-ovi kriminalisti postaju članovi Dinamove vrhuške, načelnici uprava zadužuju fotelje u klupskoj skupštini i tako legitimiraju poredak. Onako, ovlaš, rekao bi čovjek da u Dinamu ima posla za policiju…
Izvor vijesti: Jutarnji List
