Srijeda, 25 svibnjaStranica o Hrvatski
Shadow

Umjetnost se često rađa iz nasilja, ali nikad to nije nasilje nad drugim

Vaclav Pisvejc fizički je napao Marinu Abramović. Zbilo se to, na veselje bjelosvjetskih tabloida, polupornografskih portala, malograđanskog ološa, patoloških lažova, hejtera, fejknjuzmejkera i ostalih donalda trampova, ali ovaj je događaj ipak zanimljiv, i to iz dvije vrste razloga. Jedni su čisto umjetnički, a drugi sasvim neumjetnički.

Krenimo s umjetnošću. Napad se odigrao na retrospektivnoj izložbi Marine Abramović, u veličanstvenoj renesansnoj Palači Strozzi, u Firenci, čija je izgradnja započela tri godine prije otkrića Amerike. Izložba je, kako upućeni javljaju i kako se iz daljine može naslutiti, zamišljena i postavljena tako da najšira publika, uključujući i onu neuku čeljad koja se i pola stoljeća nakon uvođenja konceptualne umjetnosti i performansa u zajednički imaginarij čovječanstva i dalje pita je li sve to umjetnost ili po čemu je sve to umjetnost, uspostavi komunikaciju s Marininim životnim djelom. U biti konceptualne umjetnosti, u onome dakle što je u rana vremena pored nje, recimo, radio i Braco Dimitrijević, uvijek je bilo nečega aktivističkog, pa samim tim i edukacijsko-pedagoškog. Tako je, bit će, edukativna i ta izložba firentinska izložba. Eto, sad vidite zašto je i kako sve to umjetnost!

Jedan od njezinih ranih radova, ujedno i jedna od najslavnijih i najvažnijih akcija u povijesti suvremene umjetnosti, bio je performans iz 1974, održan u Napulju, naziva Ritam 0, koji je potrajao punih šest sati, i tokom kojeg je Marina Abramović ponudila sebe, te ružu, parfem, med, pero, kruh, grožđe, nožice, skalpel, metalnu šipku i pištolj, nabijen jednim metkom, te potpisano odobrenje publici da joj s navedenim predmetima po vlastitoj volji učini sve što im na um padne, a ona preuzima odgovornost. Nakon malo sramežljivog okolišanja, kao kad pseto vam njuška oko nogu i predomišlja se hoće li zalajati, ugristi vas ili se uzmahati repom, u ljudima se probudila agresija, koja je postupno tako rasla da je umalo nisu ubili.

Genijalnost ovog rada je višestruka: četrdeset i četiri godine kasnije ovaj rad svjedoči o ljudskoj prirodi, o epohi u kojoj živimo, o emocionalnom sklopu kapitalističke klijentele i onih maloprije spomenutih donalda trampova, ali i razotkriva čovjekov odnos prema moralnim pravilima i društveno propisanim zabranama, kao i stvarni razlog zašto ne ubijamo ljude oko sebe, nego smo prema njima toliko uljudni da posjećujemo njihove umjetničke performanse, pa im se čak i divimo. Tog dana u Napulju neki je građanin mogao ustrijeliti Marinu Abramović, ali to se srećom nije dogodilo. Da jest, ubojstvo bi bilo dio umjetničkog čina, koji bi, međutim, potpisivala samo ona. Ubojica ne bi imao pravo koautorstva.

Četrdeset i četiri godine kasnije pojavljuje se Vaclav Pisvejc, i fizički nasrće na Marinu Abramović, udarajući je svojom slikom po glavi. Njegov je napad vanjska, stvarnosna potvrda kako je davni Marinin umjetnički čin danas aktualniji nego što je nekad bio, ali taj napad nije, niti ikako može biti umjetnički čin. To je samo obično, svakog prijezira vrijedno nasilje, izazvano frustracijom čovjeka koji je lišen dara. Ali što je suština dara konceptualnog umjetnika ili bilo kojeg drugog umjetnika koji ne stvara ni kip, ni sliku, nego nešto što postoji kao izvedba, iako nije teatar, ili što postoji kao predmet, kojeg je umjetnik blagoslovio svojom idejom i na takav ga način učinio jedinstvenim umjetničkim djelom?

Koliko god se neuk svijet smijuljio i pravio blesavijim nego što jest, odgovor na ovo pitanje je jednostavan: dar je u spremnosti, ali i u snazi imaginacije, u vještini da se u ime ideje djela odere vlastita koža. Tu onda i nema neke velike razlike između Marine Abramović i Thomasa Bernharda, Brace Dimitrijevića i Hieronymusa Boscha, Mladena Stilinovića i Isaka Babelja, Chaplina i Kafke… Odiranje vlastite kože kriterij je razlikovanja. Umjetnost je sjekira koja razbija zamrznuto more u nama. Marina Abramović je ta sjekira, jer je tisuću puta odirala vlastitu kožu.

Nasilje nad sobom ne samo da može biti umjetnički čin, nego je u zastrašujućoj mjeri nasilje nad sobom preduvjet umjetničkog čina. Takvo nasilje može biti fizičko ili duhovno, intelektualno, emocionalno… Iggy Pop kasapio je svoje tijelo na pozornici, Gustav Mahler nije takvo što radio, ali bi se esej mogao napisati o nasilju koje je, stvarajući veličanstvenu muziku, što je istodobno bila odjek raspada jednog velikog imperija i odjek njegove duše, provodio nad sobom. Umjetnost nije ukras, jer se umjetnost ne stvara od plastičnog cvijeća i tabloidnih vijesti, od nacionalnih zastava i romana o nacionalnom udesu, nego se stvara od onog što je vrlo osobno i bolno, a što o stanju svijeta govori više od svake univerzalije.

Na telefonskoj snimci napada na Marinu Abramović, objavljenom na onim donaldtrampovskim portalima i na tabloidno-fašističkim i klerofašističkim televizijama, čuje se izbezumljeni glas nepoznate žene koja viče: imbecille, imbecille! I doista, Vaclav Pisvejc nije, niti može biti umjetnik. On je imbecille, jer ne shvaća ono što je u biti konceptualne, ali i svake druge umjetnosti: iz nasilja nad sobom se može, premda i ne mora, rađati umjetnost, dok iz nasilja nad drugima nema umjetnosti. Čak i da se 1974. zatekao u Napulju, i da je kao sedmogodišnjak zgrabio pištolj i ustrijelio Marinu Abramović, on ne bi bio umjetnik. I tada bi bio samo objekt njezine volje.

Slučaj opskurnoga češkog huligana i javnog gnjavatora – koji se prethodno gol kočoperio u nekoj slavoj talijanskoj crkvi, izigravajući živu skulpturu, što također nije bila umjetnost; možda bi bila da se takav pojavio u nekoj, primjerice, hrvatskoj crkvi, pred ovdašnjim, tradicionalno ljubaznim i pobožnim pukom – slučaj Vaclava Pisvejca, dakle, ne bi bio ni važan, ni zanimljiv, e da nije paradigmatičan ne samo za bezbrojne frustrirane budaline koje bi nasilu htjele da se upišu među umjetnike, da budu performeri, slikari, pisci, kazališni i filmski redatelji, i onda maltretiraju, gnjave i iznuruju one koji po nevolji doista jesu performeri, slikari pisci i redatelji, provodeći nad njima privatno ili javno nasilje, nego je ovaj slučaj karakterističan i za cijela društva. Karakterističan je za epohu kojom je, vjerujmo ne zadugo, zavladala imaginacija donalda trampova.

Tako je, recimo, stanovitu zbunjenost u ovdašnjoj javnosti izazvala činjenica da je Guardian, jedno od onih glasila prema kojim se jednako orijentiraju ovdašnji snobovi i pripadnici društvenih elita, dakle i cjelokupnog malograđanskog i nacionalističkog ološa, Olivera Frljića, redatelja koji je poluzvanično protjeran iz Hrvatske, uvrstio među pet najvažnijih europskih kazališnih redatelja.

S jedne strane, oni bi sad malo voljeli reći da je Frljić njihov, kao što su njihove besmrtne hrvatske prirodne ljepote, skupa s istaknutim gombaocima i igračima loptom, ali bi istovremeno da ostanu pri svom i da likvidiraju Frljića iz europske svijesti, nakon što su ga već fizički likvidirali s hrvatskih kazališnih pozornica. Proveli bi nad njim nasilje, onako kako ga je Vaclav Pisvejc proveo nad Marinom Abramović. Ili bi ga zalili kantom govana, kao što je to učinio anonimni splitski serač, po nalogu jednoga splitskog lijevog tajkuna, napavši jednoga od posljednjih doista važnih hrvatskih živih pisaca, uz prešutno odobravanje ili ravnodušnost pijanog lijevog ministarstva kulture i trezvenog, također lijevog, ministarstva unutarnjih poslova. Tabloidi i portali su, kao i njihovi konzumenti, uživali u nasilju. Tada i vazda.

Oliver Frljić je, pak, autor kojekakvih predstava. Neke od njih bile su genijalne, zauvijek ih pamtim. Druge me se, možda, ne tiču. Treće koje nisam gledao bi me, možda, iz tko zna kojeg razloga iritirale. Dopuštam čak i tu mogućnost da bih bio bijesan na njihova autora. Ali sve što je ikad Frljić radio bilo je brutalno ili manje brutalno odiranje vlastite kože, sjekiranje leda u ljudskim srcima i užasni, užasavajući rizik po sebe i svoj život. On je, kao u Ritmu 0 hodao naokolo i ljudima nutkao pištolj i svoju glavu, vjerujući da će u barem nekome od njih proizvesti moralni preokret. Da, to je u svakom slučaju umjetnost, to je nešto što je besmrtno važno. Zato ga, i jedino zato, hvali Guardian.

Ima nešto dobro u vremenu donalda trampova. Oni ne dopuštaju vrdanje ni bijeg u malograđansku sigurnost. Primoravaju vas da birate između istine i laži, između fejknjuza i NewsBara, između napadnute Marine Abramović i napadača Vaclava Pisvejca, koji je izjavio da je umjetnicu napao iz umjetničkih razloga. I time učinio plezir i gotovo seksualnu ugodu milijunima agresivnih hulja, koji su, eto, dočekali da nasilje na drugima postane umjetnost. Biva, ako si umjetnik naživo već odire kožu, da mu u tome pomognemo. I da mu raskolimo glavu onom sjekirom kojom uzalud u nama razbija led.

Izvor vijesti: Jutarnji List

Slični postovi: